Sloboda daje nove šanse, a kada se približiš idealnom stanju izmjene se ponašaš kao da si u braku, kao da se razvodiš, kao da ste na sudu i kao da dijelite sve što ste stekli. Poznato?
Sjedim u jednom od svoji mrakova, sam, za druge izgubljen. Ona mi je rekla da tamo znaš sjediti i ti. Mislim da sam te čekao. Mislim da sam htio da dođeš. Netko drugi, iz 1989. pokuca. Na ona vrata koja sam mislio da su zatvorena ili zaključana, na ona imaginarna za koja nisam bio siguran da postoje.
I priča, poklanja i cvijeta i izmiče svima drugima oko nas i kaže da bi, da može, da hoće. Ja kažem: I ja isto.
Idemo sa svim na sve. Idemo- mi. Kaže da ipak neće večeras, da bi sutra pa sam sutra nazvao i pitao je li to ono sutra od jučer? Kaže da nije, ali da će biti ono sutra, ono neko drugo sutra, ono opće mjesto. Poslije nisam zvao.
S čistom namjerom sam se javio i drugoj najočekivanijoj osobi, pita me hoću li opet biti psycho.
Znam da se nećemo sresti, makar je sljedeći tjedan kao rezerviran. Htio sam reći: Ja mogu i cijeli život rezervirati. Možeš li ti?
