>>Don´t ever change.And, thank you>>

Najveći sugovornik pošteno postavlja situaciju. Onu na koju sam čekao. Kaže da vidi da mi je teško. Prepičavam ono što mislim da sam čuo. Onda postavlja pitanje a ja kažem da je to moj problem, moja tema, moje vrijeme. Ne znam što sam rekao. (Slažemo se da ne znamo kud bi sa sobom).Ali tu smo se uvijek i nalazili. Tu smo se jedino i čuli. To smo jedino razumjeli, sav onaj život koji nismo znali, mogli i htjeli.
S tobom je sveto bilo mrziti ovaj život. Ove ljude, ove druge ljude koji su glupi, dosadni, prazni, neiskreni.
Priznajem, stajao sam na njihovoj strani. Glup sam, dosadan, prazan i lažljiv. Hvala Bogu da ti to nisi.
Bio sam površan, potrošan i umoran. Bio sam pijan, rezigniran i stylish. Sve što ti nije trebalo. Bio sam ti prijatelj, a ne ljubavnik, a htio sam da je obrnuto, ali to nisam mogao reći. O tvojoj želji ništa ne znam. Nitko ništa ne zna, a ni ti. Htio sam ali nisam mogao.Htio sam ali nisam znao. Još ću nešto reći u svoju obranu: ja  vjerujem u bijele plahte na plaži, koje vjetar nosi, koje se zovu zavjese, u onaj moment finog vina i pametnih ljudi, u onu ispraznost hollywoodskog filma. Tamo je moja uloga,a dobro je što tamo nisi sa mnom. Hvala ti što sam naučio kroz mržnju, kroz tugu i kroz odbačenost vidjeti svoj put. Dobar je to put, a tebi sretno bilo! Ostani pri svom, to je u redu. I volim te. Mislim da ću te voljeti do kraja ovog života.

>>>Glava koja se uči: ZABORAVITI>>>

I thought that you are strong. You were weak.

Graničan. Na crticama, u crticama, s crticama. All by myself.
Sjedim u meditativnom i estetiziranom prostoru. Prolaze gledatelji. Nisam siguran koga predstavljam. Nisam siguran zašto predstavljam. Pričam o tuđim radovima kao da su moji, branim ih i čak govorim o važnosti.

Svaki put to radim s intimnijim odabirima. Njoj sinoć izgovaram da mislim da oni o meni ne govore. Da nikada ni riječ nisu rekli. A ja sam htio da me brane i da me prepričavaju. Htio sam da od mene skuju mit. Kao što sam ja od njih.


Nije mi dobro. Skoro mi je pozlilo. Jer sam mislio da te nema. Kratko. Zapravo te nema dugo. Zapravo te nikada..(smijeh). Da im svima kažem da su sljedeći jer si ti kurva?
Boli, a tek je počelo.

Hoćeš se kladiti? (Najsubverzivnije je ipak- neosjećati)

>>>Ovako: Idemo probati. Dajte bis ili barem još jednom isti cast>>>

Molim, ne zamjerite, ali ja jedino što mogu (sada!) je izgovarati i spominjati najderutnija mjesta osobnog i javnog. Osobno ima prioritet (a tako bi bilo lijepo da sam mogao više!, samo ne znam koje više).

Baudrillard je u Fatalnoj strategiji rekao (otprilike!)da nema ništa tužnije od čovjeka koji jede sam u javnosti.
Dobar dan, taj sam. Nikako iz krvave sudbe no iz odabira. Beskompromisnost ima svog egzekutora (a to ste vi sami sebi, dragi moj- S!). Vjerojatno u isto vrijeme donosimo iste odluke.

Poštovani, jeste li znali da sam sinoć, samo zbog Vas, slušao jedan od najdosadnijih koncerata koji su se dogodili Zagrebu u zadnje vrijeme. Ovako ćemo: Mislio sam cijelo jebeno usrano vrijeme na tebe. Tražio sam te u tijelima 20 000 ljudi. Nisam te našao. Previsoko sam si postavio kriterije (a bar da odem tamo gdje si, kad si, s njih 50- recimo), ali ne- ja pucam na više, a zapravo u sebe.

Ili, da to još ljepše upriličim: Srce mi je bilo minirano. Glava mi je bila rasijana umorno te tražeći. Nekoliko teorema sam postavio, o šansama i obvezama tih šansi (ukoliko te vidim!).

Prijateljica po ljubavi mi kaže da se previše emocionalno i misaono iscrpljujem. Jedino o tome mogu reći da trenutno doista ne znam bolje. Šteta. Toliko je života na holdu.

A kako to vi, molim vas, igrate na Ljubav?

Interview [Part. I]

Pusta su to polja nade. Polja barikada. Misliš li?


1. Kako je bilo?

Nekada mi zvukovi nisu smetali. Bojao sam se drugih. Sada se bojim sebe. Jeli smo kolače. One prepečene, s jabukama. Svitanja su bila vrela i muzika je bila na kazetama. Izlizana i potrošena. Jeftinih nota i tonova. Imao sam jasniju sliku onoga mjesta gdje ću biti. Tuga je bila u bijesu. Sada je, rekao bih- samo u meni. Putovala je.

2. Kako je sada?

Sada se bojim sebe. Često i češće ne znam kuda. Niti do kada. Niti da li uopće. Strah, moja najveća iluzija i moj najveći krvnik je na tronu. Ubrzava mi srce, razurlava mi misli, umara me i tuče.

3. Je li sve laž?

Dugo sam bio daleko od sebe. Predaleko. Utjeha je bila poezija. Danas je novac, a novac je laž (i to valjda znate). Novac je smrt dobroti. Novac je smrt poštenja. Uništeni smo i u priči smo zamagljeni. Crne su to misli, znam.

4. Kako se osjećate na njihove rođendane?

Nepozvano, kao uostalom i svo drugo vrijeme.

5. Postoji li u vašem životu neobavezno čitanje?

Nikada. Kod mene je sve teror i mučenje. Ja uglavnom ne znam što volim i uglavnom nemam odgovor niti na jedno Zašto. Čitanje je emancipatorno i voajersko. Ono je pokušavanje preskakivanje života.

(Ljubomora se mora skrivati)

Više mi nisi sugovornik. (To može biti prva rečenica koju ću izgovoriti za kraj. To može biti zadnja rečenica koju neću izgovoriti.)

>>čak i tvoj pas drijema. čak i on ne čuje korake>>

Novac je sredstvo obrane i jamstvo slobode? Lako je reći da smo osjetljivi na tuđe siromaštvo. Uvijek su me više mučila pitanja siromaštva duha. A koliko mi ih prilazi? Perfekcionist ozljeđenog srca sam. Na kraju radnih dana se razmišlja o žeđi (u isto vrijeme se ide na casual drinks), a mislim da se ne radi o toj žeđi.
Ovaj svijet je eliminirao ljubavne potencijale, sveo ih je na instinkte (koji su tako umorni i tako snažni u isto vrijeme).Kako napraviti da ti ne budem običan?
Čujem da za mene pitaš. Da (u inhibiranoj kolektivnoj svijesti) me možda još i potrebuješ. I da ti odgovorim poetski: da tamo gdje ja sada živim nema niti ulica niti brojeva, da nema smjernica gdje me možeš naći i da ti ne vjerujem, ali da je lijepo to što čujem i da znam kako to zapravo ništa ne znači. Preporučam ostajanje u ljušturama. Nekada samo jesmo ljušture. Nekada samo jesmo sjene. Bilo bi odlično da smo bili u stanju gorjeti, ali nismo. I da, ljubavi: To je put na koji se rijetko ide. Dobra stanica za loše putnike. Upalimo si svjeće.
Znam da to nije garancija našeg susreta, ili samo tvog sa mnom. Na nebu nema brojeva i nema ulica.

>>>Što zdravom odgovara, bolesnom zna štetiti>>>

Ja mogu reći: sve što tebi odgovara to meni škodi. Čisto radi podjele.
U ljubavi sam jako bolestan. Vi, vi ste zdravi? Htio bih se uvući negdje. Da te ne gledam.
Nedostaje par kapi da vrištiš:

"Meni su svi neznanci dok bih volio da su stvari "veće od života", ma- štogod se mislilo o tome."

Neću valjda Ja biti taj- koji to vrišti? Zar opet. Opet. Zar opet. Opet. Sve je izjava.

Najveća ljubav od svih traži (samarićanski) situaciju. Ja se samarićanski režem. Mislim da moram, a znam da ne smijem. Treba reći Ne, da bi sebi dao Da. Ali, kako to reći (da ono što tebi odgovara, meni šteti?)

Kako joj reći da neće umrijeti od tlaka, da postoji mogućnost da ću ja od sebe, od nje- prije? Kako im išta reći?

Kako njemu (koji, uzgred rečeno, više- ne postoji- reći, da bi trebao postojati i onda se još zahvaliti, jer bi ta želja- legitimno- trebala biti usvojena). Odgovor- život doista nije legitiman.

Jednom davno, prije sedam godina, ako ne i više, mi je netko rekao da ja nisam tamo, da nisam od onog tko govori i da to Nebo ne želi da Mi budemo- To. Ništa (NI TADA) nije bilo rečeno o tome- Da li se može voljeti? Ikoga? 

Ja sam govorio još patetičnije, poput onih: Gdje to postoji ljubav, bez tebe? Svašta sam govorio. Rekao sam da odjebe, da se ne javlja, da brišem broj, profile, slike. Kako sam ja to sve mogao reći? Kada je Nebo htjelo? (Bio sam bez straha dakle bez poštovanja). To "Dakle" je tako mučno. Cijeli svijet objedinjuje.

Ja nisam Svoj. Ja nisam Tvoj. Moja jutra znaju vrlo loše početi. Itd. Više ne govorim da mogu baš sve voljeti. 

[ Biraj sebe je kod.] Zar baš svi koraci nekamo vode?

>>>Iz daleka samo divimo se svemu>>>

Zeleni čaj i jutro. Utopljeno jutro, mračno jutro, radno jutro.
Sanjam smrti a onda sanjam Catherine Deneuve, da neće ona umrijeti? Tebe sanjam ćelavog, možda te želim iskrenog?Ogoljenijeg? (Ne znam te, reče, i nekamo ode. Grlice u šumi. Mesec iznad vode.) Ja više ne spavam sam. Spavam sa sobom. Ja je -eto- još uvijek odvojeno od mene. Ja se ne osjećam a ako me pitaš kako je to - ošamarit ću te- Boga mi. Kolega do i kolega prijeko pričaju o paštetama. Ja ni riječ ne mogu reći. Moja duga poslije kiše je izgubila boju, u sivilu je. Kažu da je duga bila mit. Rijetko se ukazuje pa ne vrijedi, dakle.
Mrtvo nas ne tišti svojom odsutnošću. Mrtvo nas tišti onim što je ostalo neizrečeno. Onim potencijalnim. Snovima. Što to vraća nadu?


Čini mi se lijepo. Čini mi se lako voljeti nekoga za jedan dan, zato me ne trebaš ostavljati, zato me ne smiješ ostavljati. Dok svira muzika. Da li da te želim ili ne želim ?

To (on) je kukavica! Zar ne čuješ?

Mnoge se prave stvari ne postižu umijećem, nego se prave u mukama od svoje nesigurnosti.

 *** Ne sanjamo svi jednako i to nikom ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?***

Malo moje fašisoidnosti. Malo ignorantnosti. Začinjeno s puno dramatičnosti.

Dok smo razgovarali (ono naše Sunce) je utonulo u neproziran oblak koji se počinje smrkavati. Htio sam. Htio sam. Kao i uvijek do sada. Htio sam čuti što i ti misliš? 

Kako prijatelj kaže da Woody Allen kaže: Ljudi su ozljeđeni televizijom. Life is a bad television. Anyway, učinio sam još jedan važan iskorak. Sa još jednom osobom iz prošlosti sam pokušao uspostaviti razgovor (o nama, o meni) u zadanom trenutku i mjestu.O odnosu privatnog i javnog, o nužnosti iskrene namjere, iskrenih temelja i srdačnih odnosa. 

Htio sam te odnose pretvoriti u dnevnu sobu, causy blue room. But I didn´t.

I couldn´t. Nitko nije grizao usne da bi zaustavio plač sinoć. Nitko nije htio više saznati. Nikoga nije zanimalo što i kako se dogodilo. Pozivalo se sinoć na slobode mišljenja i odabira. Nitko nije govorio o strahu. Čak se pričalo i o ljubavi (za koju se moraš boriti?!). Ustuknuo sam. Zašutio i rako da idem. Odavno tamo nije bilo mene. Mene tamo možda nikada i nije bilo. Zamisli?( Još jedno krivo čitanje prošlosti. Još jedan krivi sadašnji potez.) (Sve to zbog i iz Drugog). Ja ipak mislim da nemam ništa s tim. Više.

>>Srce se nosi javno>>>

Izmaglica međuprostora, odnosno kada se više nikome ne obraćaš.
Dani su sivi. Pitaš se -gdje želiš ostati.
Gdje je sloboda, a što je ovo? A što te impresionira?

Koga sam ono htio pozvati nazad?
M.A. kaže: Poveravanje? Poveravanje: stvarno sam strašno patio i okusio bolove, ali šta se to druge tiče? Čovek je sopstveni urlik i svoj najćutljiviji lek.


Teško je postati osoban kada si okružen robotima. Biti osoban njima znači samo jedna riječ koju nisu naučili, koju pokušavaju ili čak- izgovore. Značenje ih ne zanima. Osobno nema primjenu. Nije cool. Nije u Zadatku i nije Na razini. Dragi moji roboti!


I još malo ukradene poezije, ali dok se živi važno je i da se označuje: 


I ovako je rekao: „Ovo je seme ljubavi.“
Odabrao je jedno, dunuo je u njega,
protrljao ga o rukav i vide da je dobro.
Zatim ga kao značku okači o moj rever i
reče tako da upamtim: „Srce se nosi javno.“

Pogađate! (M.A.)

ponajbolje (i samo je prijevod i samo je)

danas je na mom prozoru sjalo sunce i moje srce se rastužilo kontemplirajući grad.zato što odlaziš ...kao i svake večeri, probudila sam se misleći na tebe a na svojoj sam uri nanizala sve sate .zato sto odlaziš..sva obećanja moje ljubavi otići će s tobom.zaboravio si me, zaboravio si me..pokraj stanice ću plakati kao dijete.zašto ideš..u polutami ulične svjetiljke zaspat će sve stvari koje ce ostati neizrečene, zaspat ce..prije zvuka budilice čekat ćemo sve sate koji ce ostati da žive, oni će čekati... sva obećanja moje ljubavi će otići s tobom.zaboravit ćes me, zaboravit ćes me.sva obećanja moje ljubavi će otići s tobom.zaboravit ćeš me, zaboravit ćeš me.pred stanicom ću plakati kao dijete. zato što odlaziš.


I onda još ovo: "samo ja znam da ona je poput smrti, ta ljubav, što je više pokušavaš udaljiti, bliža je".
Slika je potpunija. Upućena većinama. Prošlost nekada zna biti tako bljutavo mekana.
Ali je takva.

.. i hijene se smiju dok napadaju

Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više

Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja

I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.

Jutra koja ne cvijetaju (širim temu). Panika je jedini preuvjet uspjeha. 

[za život koji traje. I previše je biti sam. Malo je čak-biti jak]

Iz 2007.:

Uvijek sam listao do spomenute stranice. 

Opskurna dubokoumnost. Ranjena ljubav kao arhetip. Osjećajnost se ne smije promatrati očima vrijednosti. Ljubav je neuhvatljiva samo za kršćane. 

Danas sam neosoban.

ł Da li se visine ruše? (Ne prepoznaješ svoje ogledalo)

           Ali pazite dobro: 
           ako u vama postoji
           jedno veliko pitanje
           koje nestrpljivo zuri,

           pitanje vece od brda
           i vece od dva brda,
           i jedna treperava dusa
           sto veruje u cuda,

           i ako se u vama
           neke lepote talasaju
           i neke svetlosti radjaju,

           onda je sasvim svejedno
           dali zmurite ili ne zmurite,
           jer cuda se vec dogadjaju.

~~~M. Antić

Ispričat ću i ja nešto o čudima. Jer nisam vjerovao u njih, a sada ih vidim posvudkako kao najgore smeće isplivavaju iz podsvjiesti.

Čudo može biti smeće, dakle.

You can't buy happiness... But you can bloody well charge it 

A priča je: jednom kada i odlučite reći "istinu" (onu bez navodnika) - taj vam put naime, neće ništa garantirati niti osigurati.

Onda: ja svaki božji trenutak slabosti, svaki onaj bijedni malodušni, zloglasni trenutak pomislim na tebe i na svu usranu ljubav koju ti mogu dati, a onda zovem nju, moju, da joj kažem da opet mislim da ne mogu disati i da ju pitam jesam li ok?

Svaki put kaže da jesam i da me voli i ja nju volim i mi se volimo. Puno vas volim. Puno me vole. (Znam i za tebe to)

Nije bilo slučajno. To je jedino što znam. 

Koju ono noć ti odlaziš, dolaziš?

>> otvorila mi se prilika da interveniram i prekinem nešto što je vrijedilo i zaustavio sam se, rekao sam da tu nema mjesta za mene i da me ne zanima ( tada sam otišao i obrisao i zaboravio, a sada sam se samo sjetio, vjerujte mi) >>

Umiremo bez stvarnosti i zbog neizrečenog.

Lukavošću djeteta (prvo sam tražio jednostavno, a tek onda gotovo nemoguće).

Postoji li išta strašnije od povratka koji se ne može ostvariti? 

Pokucava ili samo kuca na vrata a ja govorim na glas i ne čuje i onda tako do svakovečernjeg beskraja, odeš spavati i budiš se sa istim strahom. Rekao sam da te volim i ni to nije bilo previše, a sada ti? (znam da nećeš baš ništa reći) te je tako ovo pismo završilo. Bez stvarnijeg sadržaja.

Bio sam sam svoj svjedok, svoj dželat i svoja porota (u sva tri slučaja sam si pljeskao i fićukao i sa suzama majke, negdje duboko u sebi, bio beskrajno ponosan), ali da- to sam bio samo ja- Sebi.

Stvarna publika to nije vidjela. Ili ju nije zanimalo. Dopuštam.

Čučati pred vlastitom savjesti, a onda se izdići (vidjeti da je i ona sama koncept) i reći sve što sam ja već (odavno) govorio. Sve svoje postupke sam, dragi prijatelji, crpio iz svijeta koji sam najbolje poznavao, odnosno- iz načina koje sam najviše volio.

I onda je valjda sve stalo na tome.

Što bi Susanna Tamaro rekla:

"..iza suhoće naloga nije se skrivala bešćutnost nego krajnja napetost osobe na rubu plača.."

E da, i tako mi sjedimo i pričamo, ja o nesigurnostima, o nemogućnosti iskrenijeg, potpunijeg, sofisticiranijeg izraza, o svemu tome na entu, a onda se slažemo pa se više ne slažemo, ali smirujemo ton. Zreli smo pa se ton mora smiriti. Potom uviđam da sam bio tako naivno zaljubljen u sebe i svoje nemogućnosti, da sam mislio da što više mogu poželjeti znači otprilike da duplo toliko mogu dobiti nazad (LAŽ).

I onda u zoru sjedim ja sam sa sobom. Probuđen u četiri. Vrmzaju mi se nekakve zagrade u glavi i samo to želim izbaciti, obgrliti, obljubiti, poništiti. To sada izlazi. Sada!

I stalno mislim prestat će, iz čista mira...ali požuda (Ima Č. pravo)

I ništa.(Zar to nisam rekao već milijun puta?) Sve je po starom, dakle treba reći- SVE. (Instrumentizacija stvarnosti) i idilična vrsta melodramatike (dok slušam srce kako kuca i kuca i dok pazim na disanje, dok izdišem i udišem i jer tada nema nikog drugog osim mene i par ideja- o životu i smrti).

Ljubav poput bumeranga skrene život u slijepu ulicu (Svadljiva životnost)

Sve dok nas tijelo služi, nismo ni svjesni u kako se velikog neprijatelja ono može pretvoriti. Popustimo li makar na čas dok mu se pokušavamo suprostaviti, već smo izgubljeni. (I onda to ide nekim svojim slijedom.)


Što je veća rana to je veći i oklop.
(Sjeti se kako je Mali princ pripitomio lisicu!)

Nisi podnosila moje suze, a ja tvoju iznenadnu tvrdoću.
Suze koje ne izađu, talože se na srcu. S vremenom ga oblažu i koče.


Želim reći i to da je u redu biti Fantom slobode. Netko i to mora biti.
Dok o slobodi samo govorimo.

Ja stvarno ali najstvarnije nisam slobodan. A ti?

Prikladna razmišljanja na prikladan dan ( I.)

Što želiš?

Ushićeni smiraj. Ekstaze, duhovne, materijalne.
I da me ne lažu. I da ne vjerujem u laži. (O sebi, o drugima)

(I da ne postoje usamljenosti, osamljenosti, da binarnost više ne bude negativna i da joj (i ja) odlučim svjedočiti.I da vjerujem da mogu. Iz srca, iz duše, ne iz racija.)

( Draga moja I., da više ne bude napada, niti nepotrebnosti)
(I onaj holivudski san, da postane oživljen, ne napisan, ali da se o njemu piše.)

( a onima kojima se obraćamo muzikom i tekstovima- da to shvate?)
I da novo vrijeme bude ljekovito, da izlječi stare rane, da novi mirisi zatome prošle smradove.
Kada nove ljubavi umru da ne svira stara muzika jer nije umrla stara ljubav već nova. Da se vrijeme, mjesto i likovi usklade. Radi harmonije.


Da bude lijepo sresti nekoga (tko je bio Tvoj).


Što ti želiš?

Requiem (sa onom pjesmom koja se ne pjeva, refren je dosadan, sve ono što se ne pamti). Ostajemo ovdje. Još jednu vječnost. Još jednu stranicu.

"..ali u tvom oku kao lane zadrijema.." (Silovan mit)

Drska dokonost. Drska dokolica.
Potaknut gospođicama Hay i V. razmišljam- što želim (u tom svom portretu).
Dok uzdišem i dok zazirem.

A kako se Vi to borite za sebe?
Ako ostavim, ostat će opet. Ostati. Ali, ispalo je dobro.


Čekamo na nešto. Na tko zna što. Saznat će se. Ili se neće saznati.
Kako god. (Mi naivni)

Jedan dosadan. U nizu.

Kroz grad gledajući u prozore koji sjaje.
Ona mi je često spominjala te situacije i ta mjesta. Govorila je da misli kako svi Oni- žive bolje.
Nismo bili sretna djeca.

Na jednom profilu čitam :
Sada kiša već dva dana sipi kroz krošnje i srce prestaje kucati




Tu smo gdje smo, da skratim. Samoća je sve češći nazivnik. Vidite?

>>Ili obećanima ili onima koji su to bili>>

Ona je otišla a ja sam ostao.

Pričali smo o pothvatima, o cijepanjima. Mislimo da smo na pravom putu.

Zanima nas zašto nam nisu odgovorili. To je samo jedan segment zbog kojeg se više ne ispričavam.

Kao da itko zna bolje. Kao da netko kuži više. Molim vas.

Znam samo tko me je zanimao. Samo ne znam zašto. 

I o tome ću govoriti. Tjeram sebe samoga da saznam. Zašto tada i zašto baš ti?

Zašto baš ja- Tebe?

Znam jednako tako- da me drugi ne zanimaju, da me ne zanimaju niti približno i da ne želim biti blizu, a kamoli uz njih. Tvoje ruke su mi važnije. I tvoj glas. Zvao sam te pjesmama i pismima i porukama.

Tebi ništa nije bilo dovoljno. I to je ok. Samo- čini mi se da je to bilo sve što sam mogao dati i nevažno je ono- što sam mislio da mogu dati. Dao sam ipak samo nešto i to nešto nije bilo dovoljno. Zbog mene ili zbog datog. Tko će znati. 

Ili zbog svega?

Ali pripadamo si. I to je nešto.Samo ne znam što.

Trebalo bi da smo-sretni?

Your head lost in stars. It´s time for you to read the signs.

Ja i tako dalje.

Good night my someone.

Intervencije

Fraza "rad na sebi" više nije fraza.
Nadležna gospođa se čudi. Kaže da ne smijem ignorirati geopolitički moment. Tvrdim da nikada nisam.
Izvjesna M. persona nudi ljubav. Ja ju prihvaćam.
Slažemo se "gotovo" oko svega. Nudim i više. Volim nuditi više, čista kurtoazija, dobar odgoj.
Kakva je M. persona? Vesela, pristojna, namjerno stidljiva, strastvena.

Ja uz M. personu sam koketan i smiren. I dakako- namjeran.
Zdravije je imati cilj, naprosto.

Faktor dramatičnosti je smanjen, gotovo pa eliminiran.
Ovo je moj drugi, stvarni pokušaj da se stabiliziram.
Kad je to cilj- lakše je.
Nakon mjeseci su se neka vrata otvorila. Moj dodir je našao mene samog. Diram se tamo gdje sam mislio sam najkrhkiji. Sada znam da tog mjesta više nema.
Od Bauhausa do eliminacije egotripa. Hladan i čvrst put. Svijet djeluje obećanije.
Neću govoriti o intuitivnim procesima koji su mi se nametnuli niti o brzom ili bržem spoznavanju.
Kada se osjećam probuđenim nema se puno toga za reći.


Opasnost introspekcije je tu. Ali sve nosi opasnost, zar to ne znate dragi gospodine?
Estetika spram udobnosti.
Biram udobnost radi udobnosti. Kružno je u ovom trenutku potrebno. Tako sam odlučio.

Što radiš za Sebe?

KONAČNO s osjećajem da sam u stanju biti na Svojoj strani.

 Priznajem, dobro je.

Bauštelio sam emocije. Sada bauštelim za pare i dobijam statuse. Papir je sve manji.

Navodim i izvodim. Rasipao sam se, a sada odlazim na kratki put. Idem vidjeti njegov grob.

Još mu jednom zaželjeti Laku noć, sretniji neki novi život. I zagrliti nju.

 Reći joj da neovisno o svoj galami ju obožavam. 

Tko je taj koga biste željeli da Vas probudi?

Je li se bojiš više jutra ili noći?

Gdje su ti tragovi?

(Moja I. kaže da te je vidjela na semaforu, u crnini i s ruksakom. Volio bih da sam bio na njenom mjestu tada.  Ili da sam samo mogao biti uz tebe, tada. Znaš, sa dubokim strahom ustvrđujem- da mi je sve draže, ipak, biti uz sebe. Ponavljat ću ovo. Naučit ću. Živ se čovjek na sve navikne, metaforo! )

x

nemoj mi zaboraviti, nekada, u snu reći, da me voliš. govori to svaki dan.

Ovo nemoj čitati. Ovo je nepotrebno. Ovo je nakon iscrpnog dana. Uz čašu.

Romantic worker has romantic missings.
Why does my heart...?Kad žena zavoli


Brojim i računam. Danas. I mislim o tebi. Kako bih volio da mi stvarnije možeš nedostajati.
Kako bih ti volio pokloniti pjesme. Kako bih volio da sam te mogao bolje upoznati. Kako bih volio da nisam zeznio. Da me nije puknuo ego. Jer mi značiš. Puno. Kada me ljubiš.


Muziku i čokoladu.


Poljubiti te. Bezbroj puta. 


Sva ljubav i svo nebo. Nije diskurs. To je onaj drhtaj. Kada te ugledam. Makar samo na fotografiji.

Odgovarati samo u prisustvu advokata. Živjeti na način i izvan kontrole.

Pružam im ruke. Da me maze. Da me vole.

Previše je smeća ispred ulaza. Previše. Kontekst je taj da ga nema. Mene nema kraj tebe,a tako sam htio biti pored tebe. Htio sam spavati i buditi se i spavati i buditi se. Piti te kave.Govoriti ti. Voljeti te. Lifelong.

Will my smile hunt you?

Samo sam slab. Samo sam usamljen- govori on, govoriš ti, govorimo mi. Govorim.

Mislio sam da će biti lakše. Ali onda prehlada, ali temperatura te uplaše. Ostaneš bez pokrivača. Sam sa svojom životnom groznicom. Treseš se. Zima je. Počinju snjegovi.

Sviđa mi se kako si živio. Odmah sam znao da i ja tako živim, samo mi je trebalo da prevedem. Zaljubljujemo se u slično sebi, u onu ili- najopskurniju ili, ako je sreće- u najidealniju sliku sebe.

Mi smo u procesu. A ja sam tu i dalje. Sutra ću te manje voljeti. Danas te previše volim.

Tvoji prijatelji misle da si luda. I štite druge ljude od tebe. I ti ništa ne vidiš. I ja te volim, unatoč.

Sam sa pisanjem.
Uvjeravam se da sve mogu preživjeti.
Zanimljiva taxi usluga. Priča o obitelji a ja o ljubavi i zapravo ne pričamo o istoj stvari.
Daje ruku za kraj.Dajem ruku za kraj.


Mislim da bih i tebe mogao voljeti. Često o tome mislim.
Kako srce možeš poklanjati svima. To je i upitna i izjavna rečenica.
U mom slučaju je konstatacija.

To: have a little faith

Puno našeg zajedničkog života je sličilo. Dan danu. Noć noći.

Slušali smo o harmonijama i harmonije smo tražili. Zapravo smo živjeli disharmoniju.

Oboje nas. Rebels with romantic souls.

Zaljubljeni prijateljski jedno u drugo.

Ona je odabrala jedno. Ja sam odabrao drugo. Da smo mogli- odabrali bi jedno drugo, ali nismo mogli.

Nekada smo namjerno nesvjesni. Htjeli smo biti brand new a postajali smo brand old.

Sada pričamo o nedostatku samopoštovanja i nalazimo korjenje.

Oboje tražimo figure koje nismo imali, koje nismo usvojili, one bolje- koje iskustveno niti ne znamo repoducirati.We thought that love will be The cure. Now, we are not so sure.

Vjerovali smo u slike šetnji. U holivudske filmove sa sretnim krajem. U lake note.

Iščitavale su se pogreške, već na početku. Sada znamo i to- da ništa nije sigurno. Namjerno to ponavljam jer dok ponavljam u rukavu držim keca- a taj je da- možda ipak nešto i je sigurno?

Nestrpljivost je postala naša karta. Stalno ispitujemo ljude da li ima ljubavi u njima, za nas. One slučajne prolaznike s lijepim očima. Kada kažu da nemaju onda smo tužni, onda smo razočarani, obeshrabreni. I tako to ide. I to je jedna od naših priča.

Telefon joj je sada isključen.  I meni je često znao biti isključen. Zbog čarolije.

Samo što ta poruka još nije poslana. Ona na koju se čeka. Ona koja će promijeniti svijet.

SCENA:

ja ti govorim sve što sam ti htio reći sa svjesnošću da ništa neće biti.
ti kažeš: a što ako želim ostati?


Didaskalija: Ne znam da li bih to mogao čuti.
PITANJE: ŠTO SVE NE MOŽEŠ ČUTI?

Kada izgorimo

Kako je kada ti ostavljaš?

[ pohađam izvjesna mjesta i izvjesne ljude, autoritete ].

Sebi je bio rat. Bio je svoj brat, svoja majka, svoj otac. Traži tuđu ruku. Nije joj vjerovao kada mu je rekla da ne zna ništa o njemu, nakon 24 zime. Nije htio povjerovati. U puno toga on ne vjeruje.

Sada traži lijek. 

Srce mi je bijelo. Traži rukovanje sa suzama, ne zaborav već nastavak. 

Dajem boje prošlosti. Shvaćam važnost. Objašnjavam si.

Ali kako je bilo kada ti ostavljaš?

Nešto najpermanentnije. Nešto čega sam se najrađe sjećao.

Pogreška. Napravio sam ju hiljadu puta. Opet bih. Radi odlazaka. Svijet nedođije. Ne znam bez toga.

Ovakvi smo od kada znam za nas. Bez adrese. Šaljemo si ljubav. Ja se kajem jer me je umorilo.Da li da krenem s tim? Ili s nekim drugim znakom? Onim modrijim?

Ja i tvoja pepeljara. Dugo je bilo baš- sve što je potrebno.

Dugo se nisam htio oporaviti od tebe. Sada to vidim.

Over and Over- Moloko

Stepenice iznad života

Izmoreni dani, s predosjećajima.

Napadaji koji traju i u idejama prihvaćene ljepote se vrtiš u krug.

Pomišljam na tebe kroz socijalne mreže. Želim te dodati. Znaš da neću. Ne isto.

Poljubim se. Uvijek se osjećam isto i uvijek tražim isto.

A ti? Misliš li na mene?

Some day soon someone smile will hunt you.

Volim te. Ti si moja muza. Moja Deneuve N´oubliez jamais

Čuvam te i ostajem. Obećao sam ti to. Bilo je reverzibilno. Jedna od najljepših zora.

Taj tvoj pas. Ti i Ja. 

Ne mogu tek tako ostati iza. U pustopoljini.

Iz razgovora o svačemu: Intervjuiranje prijatelja I.

Zlo je za nju nepravda.nepravda u smislu malteretiranja drugog koji to nije zaslužio. Zlo joj je rat.

Zlo po njoj nastaje iz neobrazovanosti, iz kompleksa, iz siromaštva. zlo joj generira kroz nedostatak pažnje, neprihvaćenost, kada prestaneš postojati za druge ljude, kada nisi istaknut, kada te se ne doživljava, recimo.

Najmističnije što ju fascinira je svemir. to je, kaže, čak jedina stvar.

O čovjeku svog života razmišlja kao o pronalažljivom. On će biti kao ona.Ona kaže da je kreativna, društvena, pametna, sposobna, emotivna, anksiozna.

Za nju su riječi moćno oružje za izražavanje i mijenjanje ukoliko ih se zna tako iskoristiti.

sigurno mjesto za nju su prijatelji.Svijet u kojemu živi moja sugovornica doživljava nepravednim, suhoparnim, a druge strane s užasno puno potencijala da bude lijep i funkcionalan. U zadnje vrijeme ona plače na neshvaćenost. 

Za deset godina ona želi osnovati svoj teatar u kojemu će sve biti dopušteno i želi imati novaca koje će dijeliti ljudima kojima misli da su neophodni i želi biti smirenija.

Sada se osjeća ludom i kao da je jako puno stvari koje je mislila da shvaća- zapravo postaje svjesna da ništa ne funkcionira tako.Pitanja koja želi da ju se pitaju, od ljudi, koja vole da je se pita: Što misliš?

Kada se taj odgovor, tvrdi, uvaži kao nastavak razgovora, a ne da samo prođe kao opservacija.

Omiljeno pitanje joj je: Što radiš?

Najgluplje pitanje joj, tvrdi- ne postoji, ma ne ne, kaže: Je li ti neugodno?

Voli ovu pjesmu: Manu Chao- Me llaman calle