Wonderful life in a Wonderland.

Umrli pjesnici noći. Jeftina piva i vlaga i željna i žedna srca. Pričalo se o ljubavi, zar ne?
Onda se ostane sam. Sam. Hej, sam. Ništa pored tebe nema smisla, ništa zbog nas nema smisla. To je wonderful life. A s njom pričam o djeci i njihovim imenima. Uvijek smo Drugi i Treći. Jesmo. Ništa s tim ali je puno zbog toga. Puno i previše. Volim te. Nisam mogao drukčije. Bilo bi dobro da sam mogao. Bojim se svih samoća i ti se bojiš svih samoća. Mi, usamljenici. Nemoj odustajati. To je wonderful life. U 4 ujutro je naša zemlja bila svježa i rosna i zelena. Suza u oku, bez suze i bez oka. Vidio sam samo sebe. Tebe nikada više nema. Mene s tobom više nikada nema. Wonderful life, kažem ti. Povjeruj da nisam dželat i da nisam žrtva. Nemoj odustati. Ne. Povijest pišu pobjednici ide kroz noć a ja pomišljam da ti imaš puno toga reći, o tome, tome-nama. Nemoj to zaboraviti. Barem radi neke vjere. Neke. Kažem ti wonderful life je to.

ljubav za ljubav za ljubav

Nemam za to. Ono preživjeti. Dugo. Nikako.
Cjelodnevni strah i bez razloga za vjerovati u išta. Beznadežnost s umorom i temperaturom.
A ona raste i potencira. Ne diše se baš dobro. Svake te noći sanjam. Mislim kao sudbinu, svojevrsnu. Ti si moja tuga.

Ti: Kako je. Ja: Dobro je.
Onaj koji se zavara. Ostajem u zagradama. I temperaturi i strahu od drugih snova (ako budu kao ovaj). Naivan i blesav i s tobom i kraj tebe i cijene i besparica i bezvlađe i tvoja vlast, i ja nad sobom dok se uvjeravam da sam dobro da je bolje da je najbolje. Pored tebe. Ne zaveden no osvojen. Nemir. (U staklu tvoje ime)I tu ide tako dalje i tako dalje i dalje.

Pet. Četiri. Tri. Dva. Jedan. Jedan. Jedan. Zagrizlo je.

I slijep. Za bol. I moju i svoju.
Ostavljaju me svi kada me ostavljaš ti. U mojoj glavi.
A sinoć je bilo lijepo. Zamišljam da je sve bilo čisto i nevino. Ali to jednostavno nije istina.
Plač podsjeća. Iz sjećanja.

Kaže, netko: Ime, prezime- dakle znam te. I tu si i tu i tu. Dakle, pratim te i poljubi, jednom dva put tri put pet puta. Pristajem. Pristaje. Kaže: I volim te i kujo i budalo i sexy si. I noć završi.

Prijevod: Neke ljubavi umiru u snovima. Moje.

A druga osoba, u društvu, u svjedočenju:
Jebali smo se pet puta za redom. U utorak s drugim. U srijedu s trećim. U četvrtak s petim, osmim i desetim. Mislim što će mi terapija reći. Mislim i pitam.
Ali Ti, dragi moj S.- to nije za tebe, ništa što ti se nudi. Ne. Znam ja najbolje.

A S. kaže: Odzvonilo mi je jer te kratko nije bilo i jer me je načelo i boli i boli a tek što je počelo. Nemoj se na mene kladiti.

Poljubac je bio čaroban i zavodljiv i usne na vratu i onda ostaneš ništa i možda postaneš bolji i dobiješ herpes zbog ljubavi jer si ništa i ništa. I glavu zbog koje ne zaboravljaš. Nemoj se kladiti i nemoj se zdrav liječiti. STANI!

uvježbavanje No. X

I sat koji je kucnuo. Je. Stvarno je. Kucnuo.
Često je govorio: Daj mi bar odglumi.
A nitko nije. Onda. Ni sada. Nitko. To je istina.

A ja kažem da ste isti. Upravo.KAO TI.
Vjeruješ? Vjeruj!

[Do you wanna hear what I feel?]

Voli bolje. Ili lošije. Ili kao nikada.
Ljubav može biti posao. Znam ja najbolje ali i ti to znaš najbolje.
Vodili su ljubav kao da se tuku iz Rose is rose is rose je istina. Potvrđeno.

Dišeš nervozno. Jedan. Jedan. Jedan.
Dišeš nervozno. Dva. Jedan. Jedan.
Dišeš nervozno. Tri. Jedan. Jedan.

To je bio seks. Ljubav je drugdje. Još uvijek.

I bez sudbine koja je određena.

I duše koje su prognane.
Pjesnik koji stoji na sred trga i pjesnik koji je u kamenu na sredini tog istog trga. Ljubljana.
Ali sanjam isto, kao i prije. Uz sve ove intervencije, a bilo ih je.

U ove puteve je ton tiši a slika maglovitija.
To je put na koji idem, radi sebe. Nije za slomljena srca. Ostala su još samo slova tvog imena koja možeš vidjeti ali ne više čuti, za koja možeš pitati ali koja ćeš i zaboraviti. Brzo.

I onda ideš kako umiješ i kako znaš.
To su tragovi.

Broken promise is a broken heart

-Nisam Lulamee. Nisam Holly. Ne znam tko sam. (I strah kao trag vremena)
Popiješ jedan helex. Ujutro se teško, ali lijepo budiš. Krevet je sve ljepši- kaže.

-Maleni čunj nasred luke pokisle. Ono, da se u vječnost otisnemo.
Otišao si visoko, niste više rasli. Sada bacaš sjenu pa je toj drugoj krošnji hladno, hoće i ona na Sunce. Što ne bi.

-Kažu: Drhtao je pred zmajem (vidjeli su iz prikrajka)

-Tajna je razotkrivena. Pita: Muška ili ženska ljubav?
M. nemoj se osjećati glupo ili posramljeno. Nisam valjda ja to uzrokovao. Ličim li na njega?

-Pucao je u njega, a poljubili su se. Ovaj je drugom odgrizao usnu. Nikome nije palo na pamet da se radi o nečemu drugom, na primjer. Neću ni izgovoriti.

-Ona misli da je agresivan, težak i žali onog tko će biti s njim. Onu, da budemo precizni.
Ti si sama u svom kavezu. Ljubav ipak nije kavez. Ljubav je religija, svojevrsna. Morate vjerovati u nju.

-Tepanjem je na vino mirisao. A oblaci su bili niski, oni panonski.

>>>>jer i ti i ti i ti

Siguran. Okrećem glavu (ne radi se o posljednjoj večeri). Znam da nas je nešto načelo, prigrizlo.
Od dvije poruke na jednu je nešto i nadodano. Bio je to odgovor o bitnosti našeg malog svemira. Ali ja nisam umro na to. Nisam i nikada više neću. Za ljubav a niti od ljubavi se ne umire. Ne.


Onda ide ovako: prvoposlana nije stigla na odgovor a izjavio sam da mi je bilo drago da smo se sreli, da sam sretan cijeli dan zbog toga i tako dalje. Rekao sam nešto poput- Uživaj. Laka noć.

Onda ona kaže: znam da nisam bila dobra majka, ni tebi ni njoj.
Onda on: Ja sam samo htio razgovarati.
Ona: Meni je teško, mene nitko.
On: Niti mene.

Zagrlit će nas netko sretniji. Nekada. Možda uskoro.

For you: I was just a play.

Mirisno je bilo. Osvježavajuće. Ne obećavajuće.
Ja ću uskoro sve poplaćati. Sve. I onda više neću imati ništa za platiti.
Rekao sam si: Ja se zbog nje. Ja se zbog njih. Ja se više neću živcirati.

Onda sam prestao to govoriti (kao - kada prestaneš govoriti, onda počinješ živjeti)- nikada mi nije bilo jasno što to znači. Sinoć sam (milijarditi put!) svjedočio svojoj, sada već doista inhibiranoj- nesnađenosti. Govorit ću o materijalnim dobrima- to je mjesto u kojemu bih ja mogao- živjeti, recimo, ali znajući da mogu živjeti i ovdje- gdje živim. I tako.

Radi večeru. Poslužuje vino. Pušta muziku. Vozi i vraća. Uplaćuje i smješka se. Povremeno primjeti da sam cold hearted bitch. Bolje i to nego biti- redBlooded.

Mora da ima nekakve veze sa spuštenim obrvama. Sa pogledom ispod istih. Ili sa, recimo- mojom odlukom da se ne smješkam svakoj budali. Moguće je. Sve je moguće. Ali ne biti u glavnoj ulozi?!

Ili da to ovako postavim: Ja ništa ne razumijem. Ništa, pod milim Bogom.

In my deepest despaire. In my violence.

Osoba trenutno nije dostupna.
A telefonska ljubav mi poručuje da ćemo imati novaca. Moja beskrajno nevažna telefonska ljubav. Kaži da ti je stalo. Kaži da ti je loše bez mene. (Ne možeš.Ne možeš).

Onda. Uspijanje. Opijanje. Ne znam više koja je riječ. Ali, igramo se.
Ti mi govoriš da si sve već čula. Sve ono kada ti komplimentiram. Sve tada, ti znaš.

Večeras je večera. Jedna od onih večera na kojima ćemo pričati o dnevnoj politici, o modernim odnosima, o dobrom vinu. Ja bih da pričamo o pjesmama, ali znam da nitko neće htjeti sa mnom o tome. Tako to ide. Pjesništvo je za pjesnike i vrlo je jednostavno.


Samo nemoj umrijeti. Toliko te molim. I d never let you a part. For you are always in my heart.

Priča I.:

Ovako, svira Sweet dreams. Mrzim tu pjesmu.
Ti bljedunjavo razgovaraš sa prijateljicom. Sređeni ste. Oprani i potšišani.
I to mi je nekako- bezveze. You can t lift me. Ti (treći) pak u sobi sa ljubavnikom izmjenjuješ (nešto, nevažno, a zovete to ljubavlju). Ti (četvrti) piješ sa nekim usput, kojeg ćeš tek prozvati.

Ja jedem kolače koje je napravila mamina prijateljica. Jučer me je druga mama nahranila.
I tako to ide.

*Sretan Put*

Siromašan i gladan.
-------------------
S dvadeset godina.
-------------------
Ne plačeš.
-------------------
Ne daješ.
-------------------
Kako biti mlad?
-------------------
Na početku Ti.
-------------------
Na početku ja.
-------------------
Bez pauze.
-------------------
Moj glas u mojoj sobi.
----------------------
Ne vidimo se.
-------------
Dobro pa je prazno.
-------------------
Dobro pa smo prazni.
--------------------
Mi smo prazni ljudi.
--------------------
Na hiljade se ljubavi događa svaki dan.
---------------------------------------
Zar ne znaš?
------------
Ti si moja sreća.
-----------------
Piše: Može ljubavi. Bez zareza.
------------------------------
Srce koje nema nikakve veze sa poezijom kaže Ivana Sajko.
---------------------------------------------------------
Zaustavljam sve. Kako bi (ovo,ono).
-----------------------------------
Nema ništa novo. Kod mene je mir. Obećajem.
-------------------------------------------
A meni jesti? Dati?

>>Bolje je kod mene>>

U sobi su bili svi u ravni sami sa sobom i sa sobom.
Sve više i više sam udaljen od svojih šlepova. Nišanim neka nova jutra. Vrijednost osobnih arhiva je neprocjenjiva. (Stresem se kada pomislim).
Neki drugi su bili tada, za to vrijeme, za ta mjesta, za tebe važniji. Ja ovo moram reći. Ti znaš da je ovo jedino mjesto na kojemu ti nešto govorim. Ti znaš da ja želim da to cijeli svijet vidi. Ti isto znaš da ja volim ovaj svijet (više od tebe) i da se trudim biti u ovom svijetu i znaš isto tako da mi je teško biti i znaš i znaš.
Nešto potpunije i suvislije bi bilo procijeniti da zapravo ne znaš.
(Kako voliš tako ti se piše)

Sve ide na bolje (čak i dodiri kojih nema). Miran i neupotrebljen. Često sam se iskradao van i često sam dah tek uzeo van kuća. Često nisam mogao spavati uz tebe.Cijele noći bih bio budan. Cijele dane bi mi se spavalo. To je priroda suvišnosti.

A nekada sam mislio da spavam. A ponekad sam mislio da sam budan. Često je bilo upravo suprotno.
Mislio sam da se dobro znamo.

Sve su se misli dogodile odavno, kao zvijezde.

A ja sam se razbolio i umorio. Ti imaš nekoga.Ljubomoran sam.
Podjela opet. Zdravi ste od ljubavi?
Ne gledam ih dok se ljube. Tako i treba biti. Izmaknuto.

/the next best thing. mhhh/

Ništa ja ne znam o znanju.
Ja sam all the things I might have been.
Kako bi moji pametni sugovornici rekli- obraćam se sebi samom.
Nema nikoga i to je nešto što nije problem. Konačno.
[Tebi, značajko, značajni, hvala, na svemu, na hrani, na razgovoru, na odlascima i na dolascima.
You give me hope even though it´s over now]

Stanica. U duši.

Svoja sam sreća i nesreća. Samo ne znam što je starije.
Nakon 20 i nešto sam prvi put smiren, ne nervozan, ugodan, ne pred plač.
Držim da je to pravo i držim da je to (izbor). Ja držim da je. Ne pokopavam se i nisam neispraćen.
Želim vidjeti i želim da me vide.
Znam da te nikada više neću pronaći, niti jednu tvoju inkarnaciju.(Jer to suštinski ne želim).
A ako se sretnemo, ja ću proći i ti ćeš to znati. Ništa osobno, nemoj ni o čemu pričati i nemoj plakati. Ja neću. Ja stvarno neću. Ne ostajem isti.

>>ja bih opet bio. ja opet jesam.dok imam vremena>>>

I sasvim nespretno prosuo se
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.

Oprosti, uvek moram da odem...

Antić je to najbolje izrekao. Shvatio sam da se počinjem sjećati (jutarnjih mlijeka, sunca kroz rolete, sparina, šunke, psa, njih dvoje). Nje, koja je plakala svake noći, jer je govorila da je boli noga. Njega, koji nije imao pola pluća, koji je bio u ratu, mirisa slanine i kiselog kupusa, tople sobe, igranja sa dvoje tada već prestarih ljudi. Sjećam se i mirišem.Onda onih zavlačenja pod stol, onih igranja kuće.I njegovih riječi:"Pusti ih. Ludi su".


Napad je početak poraza.
Zalet je urlik za milošću.
Praotac borbe je panika.

Ona kaže da se tugu treba ostaviti.Kaže i da sam zreo (ali da to može biti početak i zdravlja i bolesti), ali kaže "mislim da je ipak zdravlje". Nevjerojatno je tko mi se (čak i u cyber svijetu)sve obraća. Prošlost od koje je tako teško pobjeći, svi ti karakteri, sve te pobude i požude. Sve se vraća, dok se ja (u krevetu)sjećam. Dok se ja osjećam.(Dok imam vrijeme).

Jeste li od sebe napravili prinčeve? Princeze?

>>Svaki dan je Svaki dan>>

Zapravo uvijek poetiziramo, nazovimo ih- NEDOGAĐAJE.
Poglede koji se nisu sreli, snove. Hodam gradom, bez muzike i msilim kako ću napisati puno toga kada sjednem. Puno o ostavljenosti, puno o praznini, puno o samoći, puno. Ne znam samo kojim redoslijedom. Onda se događa obrat. Pet poziva, kao i svaki dan, pet ponuda, kao i svaki dan, pet ne, kao i svaki dan. Kreće od mene, završava sa mnom. Kome se onda žalim?
Šetam i dalje. Bez muzike. Zamišljam. Onda razmišljam. Pušim kao da sam na filmu. Govorim kao da čitam. Onda se zaustavim. Razmišljam što ću im reći (imam osjećaj da imam odgovor na sve).
O tebi, naravno, razmišljam svaki dan. Svaki dan. Svaki dan ti i ja popričamo, poljubimo se i nastavimo s njima. Svaki dan me zove Ona. Ona me voli. Svaki dan mi priča gluposti. Svaki dan se derem na nju. Svaki dan je svaki dan.

Od rujna te nisam vidio. Čuo sam malo o tebi. Maštam o tebi od upoznavanja (tako da doista nisam siguran što se jest a što nije dogodilo), projekcijo!Jesam li ja stvarno prespavao kod tebe i jesam li ti upoznao majku? Jesam li te zvao onoliko, slao onoliko, tražio onoliko? Ili?Jesam li pisao o tebi ovoliko? Stalno o tebi, ovoliko?
Realno je pitanje: Jesi li ti samo u mojoj glavi, a ova druga svjedočanstva Tebe su samo- empatija drugih, spram mene?

(Je li ljubav izgovor za nešto drugo, ipak?)

>>>LA LA LA LI>>>

Prijateljica je dakle izričito utvrdila: Za tebe se ne može vezati, ne trudiš se dovoljno, doziraš se (možda loše parafraziram). Kada imaš grč od recentne boli, smrti voljene osobe, tada sve oko sebe prevodiš u smrt, u prolazno, u grč, u strah. Kako se više dati od straha? Kako bolje razumjeti prolaznost nego kroz smrt, nego kroz iskustvo?
Još nisam shvatio bolji put, nisam ga uhvatio, nisam mu doskočio.
Smrt nas ostavlja suočenima (samo ta suočenost nije obećavajuća, puna je iznenađenja, puna je padova, umora, želje za odustajanjem, želje za odlaskom, makar i sam ne znaš gdje). Psihijatri (kao i svekolika psihologija) kaže da je to bježanje od sebe. Ustvrdio bih da je to bježanje od izvjesnog, od činjenice da i tebe to čeka i da to čeka sve oko tebe i da ti ne znaš što s tim a naučen si da moraš znati što, da moraš znati kako, da moraš oprobati, ali ti se ne da, ali ne znaš pa te onda grčevi love, uzdasi do pola, znoj, hladnoća i desubjektivizacija. Znam samo da lijek nije apaurin i da lijek nije oslobađanje čakri već- uvid da sve je iluzija, da sve je prolazno. Treba samo nekako zapečatiti tu spoznaju i pljeskat joj svaki put iznova kada ti se objelodani. Pobjedonosna je to spoznaja. Puna je moći, slobode, one lijepe i neopterećene, one koja ne igra na odgovornost već na letenje, na plivanje, na čistoću. Draga mi kaže da sam ogorčen i pristao sam. Od jutros znam da je ta ogorčenost maska, da su svi ti "manifestni" trenutci upravo prepričavanje, prepisivanje onog esencijalnijeg, a to je da moraš nekako, da se nekako moraš izraziti, a da se pritom izražavaš- uglavnom- najbolje kako znaš, ne nužno najistinitije.



Okupati se, pojesti, dotaknuti se i prošetati, a onda pročitati, susresti se i poljubiti.
Negdje ipak leži veći smisao. Ne moramo ga nužno vidjeti ili osjetiti. Nekada samo možemo- odlučiti povjerovati.

>>građansko>>

Vraćen dah. Vraćeno Sunce. S previše rada. Uhvaćen u prisilnoj meditaciji za koju sam još i plaćen. Nadam se da čitaš moja pisma. Nadam se da ćemo se jednom vidjeti ili ja živim još jednu od poetskih tema, poput one:"nemoj mi prići". Tko zna gdje i kako sam se odredio. Tko zna što me je svo ovo vrijeme gonilo od sebe-do tebe-do ovdje-odavde.
Pišem ja i sebi, da se ne zavaravamo.

(Znate li Vi što o svojim osobnim silama?)

Spavaš sedam sati, skuhaš kavu, opereš se i odeš na posao, onda sjedneš na bus i odeš na posao onda sjedneš na bus i dođeš s posla onda pričaš o ljubavi a onda piješ pivo. Onda spavaš, onda se budiš pa planiraš pa ne ostvariš plan pa opet planiraš pa skuhaš kavu pa završi godina.
(Zar je mit o osobnim spasiocima propao? Zar su svi mitovi propali?)

Zašto je za budale i one pametne isto pitanje (na kojemu se pada).
I believe you can see my heart.

>>>zidovi između a zapravo za a zapravo zbog>>>

Tvoje suze. Ne, nisu bile to tvoje suze. Netko je drugi plakao a ja sam držao za ruku.
Ispričana mi je još jedna priča koja beskrajno liči na sve druge priče.

Slušao sam i tješio. Pili smo piva, a ja sam zamišljao kako bi bilo da u ovom slučaju ja budem Treći. Bilo bi nepotrebno, u najmanju ruku.

Susret na akademiji, susret u muzeju. Sve opjevavam. Ne poznajem vaše navike, ne poznajete moje navike. Ja samo dajem mali dio svog srca. To je sve što je ostalo. I sve što mogu.

To je za Vaše dobro, draga.

Onda libido reakcija, onda ideja o prokreaciji, onda misao da bih sa tobom.
Svi traže miran dom. Svi traže sebe u drugima. Svijet nedostatnosti, tek toliko.

U vodu što protiče već bistra i sveža od sunca, uživanje je baciti se: u ovo vreme nikog nema. (U subotu još jedno ostavljanje nakon ponuđenih nekoliko svjetova)

Rekao sam da takvim eskapadama odbijam svjedočiti. Tijelo, ovo neinteligentno tijelo je posvjedočilo. Toplim suzama i spavanjem. I dalje znam otići daleko od sebe, a s drugima predaleko. Što to vi niste preboljeli?

>>zaboljeti,zavoljeti,nedostajati,nemati,od kada,do kada>>

Letenje je onaj trenutak, kad shvatite da vas u svemu svako može zameniti samo ne u sopstvenoj besmrtnosti. Ja to najbolje znam.




Valjda mi je izjavljena ljubav. Da sam mogao povjerovati. Niti su mi bile vezane za nešto drugo. Za dušu koja me neće. Za moju ideju. A ideje su važne, s njima počinje Razlika. I nikoga nisam mogao poslušati dok sam te nervozno tražio. Onda je sve stalo. Zaspao sam.


Nemam ti što reći a i ne znam kako bih ti rekao. To je moj kraj s tobom. Tek sada je došao. Nakon godine mog maštanja, a još se usudim vjerovati da je to vrijeme nevažno, to sve- dok se iz mjesta nisam mogao maknuti.
Moja se mladost ruga još nekome osim meni samom?


Ugodna me neosjetljivost ulovila, ona snažna, ona bezopasna, ona poetična, ona u kojoj nema obraćanja.
Ona ljubomorna. 

[[ OFF & ON ]]

Kao pravi muškarac, ali je tu točka. Zamišljam i izmišljam. Bez teme sam.
Ovo je za moje dobro? Je li ovo ono "kad sam sretniji".Imam višu ideju.
Viša je ideja da si pružim mirisan krevet i svečani ručak. Da ne tražim utjehe.
Nekada mogu biti fin.

Nisam otišao na susret sa ženom koja više zna. Nisam znao kud bih sa sobom. [Htio bih nekoga da mi da svega]. Ali, nije mi žao. Ja i moji lilići se gledamo. Oni me slikaju, a ja ih gledam i podučavam. Moja M. kaže da je to plemenito. Uz to plešem i pušim. Znam da si i ti tu, prije par godina (postojao?). Onda je krenulo sa you keep switching me off and on.


Sanjam te svaki dan i tako to bude. Probudim se i sve gledam kroz tvoju sliku. Prvo svoje tijelo onda mirise onda jutra onda se počnem slušati pa se gledam. Gledam svoje grimase koje sliče tebi i mislim kako bih htio sve ponoviti (ono najbolje, ono najkraće). I glas mi zvuči kao tvoj i sve bude kao ti, a ja se pitam da li je to moguće. Koliko se daje toliko se valjda i uzima?


Danas ne čuvam muzej. Danas čuvam sebe. 

>>and the taste of you remains>>

A koliko koštate? Nemam snage odbiti slučajne ljubavi. Hvataju se na sve što si i ti. Onda. Kada je bilo. Nekada. Ovo je moje tajno mjesto s tobom. Da drugi vide kako nam je lijepo.
Ovo je to mjesto gdje se s tobom tajno viđam.

Kao ploča bez krede. Vrijeme i obveze me ispisuju. Ipak smo sve ono što radimo. [Vrijedi napomenuti!]
Tko su bili zločinci te davne presude? Moje fikcionalnosti. Onog gdje sam te izmislio. Samo ja. Samo ti.
Da smo barem mogli razgovarati. 


Kada kažeš da gledaš ovo i ono, a ja kada čujem Beautiful Maria. Valjda je to sličan osjećaj. Valjda je to onaj osjećaj u koji još moram povjerovati kako bih znao opravdati ove osjećaje, ovu afekciju.


Čuješ li me? Pun je mjesec. Na ništa od tebe ne mislim. Osim na sve ono što nisi. Dakle, ništa s tim, a ni zbog toga. U beskraj.

>>Don´t ever change.And, thank you>>

Najveći sugovornik pošteno postavlja situaciju. Onu na koju sam čekao. Kaže da vidi da mi je teško. Prepičavam ono što mislim da sam čuo. Onda postavlja pitanje a ja kažem da je to moj problem, moja tema, moje vrijeme. Ne znam što sam rekao. (Slažemo se da ne znamo kud bi sa sobom).Ali tu smo se uvijek i nalazili. Tu smo se jedino i čuli. To smo jedino razumjeli, sav onaj život koji nismo znali, mogli i htjeli.
S tobom je sveto bilo mrziti ovaj život. Ove ljude, ove druge ljude koji su glupi, dosadni, prazni, neiskreni.
Priznajem, stajao sam na njihovoj strani. Glup sam, dosadan, prazan i lažljiv. Hvala Bogu da ti to nisi.
Bio sam površan, potrošan i umoran. Bio sam pijan, rezigniran i stylish. Sve što ti nije trebalo. Bio sam ti prijatelj, a ne ljubavnik, a htio sam da je obrnuto, ali to nisam mogao reći. O tvojoj želji ništa ne znam. Nitko ništa ne zna, a ni ti. Htio sam ali nisam mogao.Htio sam ali nisam znao. Još ću nešto reći u svoju obranu: ja  vjerujem u bijele plahte na plaži, koje vjetar nosi, koje se zovu zavjese, u onaj moment finog vina i pametnih ljudi, u onu ispraznost hollywoodskog filma. Tamo je moja uloga,a dobro je što tamo nisi sa mnom. Hvala ti što sam naučio kroz mržnju, kroz tugu i kroz odbačenost vidjeti svoj put. Dobar je to put, a tebi sretno bilo! Ostani pri svom, to je u redu. I volim te. Mislim da ću te voljeti do kraja ovog života.

>>>Glava koja se uči: ZABORAVITI>>>

I thought that you are strong. You were weak.

Graničan. Na crticama, u crticama, s crticama. All by myself.
Sjedim u meditativnom i estetiziranom prostoru. Prolaze gledatelji. Nisam siguran koga predstavljam. Nisam siguran zašto predstavljam. Pričam o tuđim radovima kao da su moji, branim ih i čak govorim o važnosti.

Svaki put to radim s intimnijim odabirima. Njoj sinoć izgovaram da mislim da oni o meni ne govore. Da nikada ni riječ nisu rekli. A ja sam htio da me brane i da me prepričavaju. Htio sam da od mene skuju mit. Kao što sam ja od njih.


Nije mi dobro. Skoro mi je pozlilo. Jer sam mislio da te nema. Kratko. Zapravo te nema dugo. Zapravo te nikada..(smijeh). Da im svima kažem da su sljedeći jer si ti kurva?
Boli, a tek je počelo.

Hoćeš se kladiti? (Najsubverzivnije je ipak- neosjećati)

>>>Ovako: Idemo probati. Dajte bis ili barem još jednom isti cast>>>

Molim, ne zamjerite, ali ja jedino što mogu (sada!) je izgovarati i spominjati najderutnija mjesta osobnog i javnog. Osobno ima prioritet (a tako bi bilo lijepo da sam mogao više!, samo ne znam koje više).

Baudrillard je u Fatalnoj strategiji rekao (otprilike!)da nema ništa tužnije od čovjeka koji jede sam u javnosti.
Dobar dan, taj sam. Nikako iz krvave sudbe no iz odabira. Beskompromisnost ima svog egzekutora (a to ste vi sami sebi, dragi moj- S!). Vjerojatno u isto vrijeme donosimo iste odluke.

Poštovani, jeste li znali da sam sinoć, samo zbog Vas, slušao jedan od najdosadnijih koncerata koji su se dogodili Zagrebu u zadnje vrijeme. Ovako ćemo: Mislio sam cijelo jebeno usrano vrijeme na tebe. Tražio sam te u tijelima 20 000 ljudi. Nisam te našao. Previsoko sam si postavio kriterije (a bar da odem tamo gdje si, kad si, s njih 50- recimo), ali ne- ja pucam na više, a zapravo u sebe.

Ili, da to još ljepše upriličim: Srce mi je bilo minirano. Glava mi je bila rasijana umorno te tražeći. Nekoliko teorema sam postavio, o šansama i obvezama tih šansi (ukoliko te vidim!).

Prijateljica po ljubavi mi kaže da se previše emocionalno i misaono iscrpljujem. Jedino o tome mogu reći da trenutno doista ne znam bolje. Šteta. Toliko je života na holdu.

A kako to vi, molim vas, igrate na Ljubav?

Interview [Part. I]

Pusta su to polja nade. Polja barikada. Misliš li?


1. Kako je bilo?

Nekada mi zvukovi nisu smetali. Bojao sam se drugih. Sada se bojim sebe. Jeli smo kolače. One prepečene, s jabukama. Svitanja su bila vrela i muzika je bila na kazetama. Izlizana i potrošena. Jeftinih nota i tonova. Imao sam jasniju sliku onoga mjesta gdje ću biti. Tuga je bila u bijesu. Sada je, rekao bih- samo u meni. Putovala je.

2. Kako je sada?

Sada se bojim sebe. Često i češće ne znam kuda. Niti do kada. Niti da li uopće. Strah, moja najveća iluzija i moj najveći krvnik je na tronu. Ubrzava mi srce, razurlava mi misli, umara me i tuče.

3. Je li sve laž?

Dugo sam bio daleko od sebe. Predaleko. Utjeha je bila poezija. Danas je novac, a novac je laž (i to valjda znate). Novac je smrt dobroti. Novac je smrt poštenja. Uništeni smo i u priči smo zamagljeni. Crne su to misli, znam.

4. Kako se osjećate na njihove rođendane?

Nepozvano, kao uostalom i svo drugo vrijeme.

5. Postoji li u vašem životu neobavezno čitanje?

Nikada. Kod mene je sve teror i mučenje. Ja uglavnom ne znam što volim i uglavnom nemam odgovor niti na jedno Zašto. Čitanje je emancipatorno i voajersko. Ono je pokušavanje preskakivanje života.

(Ljubomora se mora skrivati)

Više mi nisi sugovornik. (To može biti prva rečenica koju ću izgovoriti za kraj. To može biti zadnja rečenica koju neću izgovoriti.)

>>čak i tvoj pas drijema. čak i on ne čuje korake>>

Novac je sredstvo obrane i jamstvo slobode? Lako je reći da smo osjetljivi na tuđe siromaštvo. Uvijek su me više mučila pitanja siromaštva duha. A koliko mi ih prilazi? Perfekcionist ozljeđenog srca sam. Na kraju radnih dana se razmišlja o žeđi (u isto vrijeme se ide na casual drinks), a mislim da se ne radi o toj žeđi.
Ovaj svijet je eliminirao ljubavne potencijale, sveo ih je na instinkte (koji su tako umorni i tako snažni u isto vrijeme).Kako napraviti da ti ne budem običan?
Čujem da za mene pitaš. Da (u inhibiranoj kolektivnoj svijesti) me možda još i potrebuješ. I da ti odgovorim poetski: da tamo gdje ja sada živim nema niti ulica niti brojeva, da nema smjernica gdje me možeš naći i da ti ne vjerujem, ali da je lijepo to što čujem i da znam kako to zapravo ništa ne znači. Preporučam ostajanje u ljušturama. Nekada samo jesmo ljušture. Nekada samo jesmo sjene. Bilo bi odlično da smo bili u stanju gorjeti, ali nismo. I da, ljubavi: To je put na koji se rijetko ide. Dobra stanica za loše putnike. Upalimo si svjeće.
Znam da to nije garancija našeg susreta, ili samo tvog sa mnom. Na nebu nema brojeva i nema ulica.

>>>Što zdravom odgovara, bolesnom zna štetiti>>>

Ja mogu reći: sve što tebi odgovara to meni škodi. Čisto radi podjele.
U ljubavi sam jako bolestan. Vi, vi ste zdravi? Htio bih se uvući negdje. Da te ne gledam.
Nedostaje par kapi da vrištiš:

"Meni su svi neznanci dok bih volio da su stvari "veće od života", ma- štogod se mislilo o tome."

Neću valjda Ja biti taj- koji to vrišti? Zar opet. Opet. Zar opet. Opet. Sve je izjava.

Najveća ljubav od svih traži (samarićanski) situaciju. Ja se samarićanski režem. Mislim da moram, a znam da ne smijem. Treba reći Ne, da bi sebi dao Da. Ali, kako to reći (da ono što tebi odgovara, meni šteti?)

Kako joj reći da neće umrijeti od tlaka, da postoji mogućnost da ću ja od sebe, od nje- prije? Kako im išta reći?

Kako njemu (koji, uzgred rečeno, više- ne postoji- reći, da bi trebao postojati i onda se još zahvaliti, jer bi ta želja- legitimno- trebala biti usvojena). Odgovor- život doista nije legitiman.

Jednom davno, prije sedam godina, ako ne i više, mi je netko rekao da ja nisam tamo, da nisam od onog tko govori i da to Nebo ne želi da Mi budemo- To. Ništa (NI TADA) nije bilo rečeno o tome- Da li se može voljeti? Ikoga? 

Ja sam govorio još patetičnije, poput onih: Gdje to postoji ljubav, bez tebe? Svašta sam govorio. Rekao sam da odjebe, da se ne javlja, da brišem broj, profile, slike. Kako sam ja to sve mogao reći? Kada je Nebo htjelo? (Bio sam bez straha dakle bez poštovanja). To "Dakle" je tako mučno. Cijeli svijet objedinjuje.

Ja nisam Svoj. Ja nisam Tvoj. Moja jutra znaju vrlo loše početi. Itd. Više ne govorim da mogu baš sve voljeti. 

[ Biraj sebe je kod.] Zar baš svi koraci nekamo vode?