I bez sudbine koja je određena.

I duše koje su prognane.
Pjesnik koji stoji na sred trga i pjesnik koji je u kamenu na sredini tog istog trga. Ljubljana.
Ali sanjam isto, kao i prije. Uz sve ove intervencije, a bilo ih je.

U ove puteve je ton tiši a slika maglovitija.
To je put na koji idem, radi sebe. Nije za slomljena srca. Ostala su još samo slova tvog imena koja možeš vidjeti ali ne više čuti, za koja možeš pitati ali koja ćeš i zaboraviti. Brzo.

I onda ideš kako umiješ i kako znaš.
To su tragovi.