Moguće je da ćemo svi umrijeti od raka grla. I Marguerite Duras je umrla od raka grla. Žena bogova i žena teksta. Majka teksta.
Zbog laži.
I alkohola.
Moguće je da smo svi mi- on. Moguće je da u svima oko sebe tražim Njega. Oca.
To je samo moguće. Ne tvrdim jer se ne usudim.
Kao on. Kao on kada je dijelio sreću pa tugu. Onda. Nekome. Meni.
U svijetu laži se laže; boluje; umire. Ništa za nama ne ostaje. Nigdje. Nikome.
Crkneš. Jednom pa dva put pa svaki dan cijele godine pa cijelog jebenog vijeka. Crkavaš.
Moguće je da se taj dan samo teže budio pa su ga zakopali. Gadovi.
Zemlja ga je udavila.
I sin.
I žena.
I pop.
- Sjajna ste glumica. Velika i topla.
- I ja bih to za Vas mogao reći.
Moguće je da ćemo svi umrijeti od majčine sise.
Od Majke.
Od Crkve.
Od Ideje Majke. Od Ideje Crkve.
29. 04. 2011.
NEKAD NIKAD
SPOMINJEM:
DVA TIJELA
PLAVA GLAVA
CRNA GLAVA
NEKORPULENTNA TIJELA
NEOBRIJANOST
POSVUD
Trajni prolaz za papir.
Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.
Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.
Ali ti to ne kažem. A,znamo što je. Još iz knjiga.
JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO.
(NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO BI.)
Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala. Kiša.
- Potrošili smo cijeli vijek na ništa.
- Jesmo.
- Do nekog drugog života.
- Do neke druge luke, dragi.
Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.
A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru. Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.
Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.
Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.
Ali ne dođe.
Nekad nikada.
**
Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da ju spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.
Zamolila ga je da ju spasi.
Odbio je.
Htjela je da on bude netko drugi.
On je htio da ona bude netko drugi.
Nisu uspjeli.
Ne može se u tome uspijeti. Nikada a ni nekada.
Ne.
**
Odjednom je počeo pričati da sanja.
Halucinira.
Htio je pobjeći, ali nije više bilo doma. Ni stanice, ni livada ni velikih krava iza čijih leđa bi se sakrio. Bio je sam s pustim poljem, ali ga nije mogao uzeti u obzir. Nikada a ni nekada.
Htio je nju.
Htjela je njega.
Ali ne nju nego njega.
Ali da njega, no ne nju.
**
Onda je došao još jedan kraj.
Prošao je vijek.
I stigao je mrak u jutru i lampica za noć. Kao Sunce.
**
VOLIM TE.
MA, NE VOLIŠ.
- Molim te reci mi da ćeš biti drugačiji.
- Hoću.
- Onda ćeš ju dovesti.
- I njega isto.
- Ali, dovest ćeš i nju.
- Ali i njega.
**
HEROJI UVIJEK UMRU.
DVA TIJELA
PLAVA GLAVA
CRNA GLAVA
NEKORPULENTNA TIJELA
NEOBRIJANOST
POSVUD
Trajni prolaz za papir.
Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.
Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.
Ali ti to ne kažem. A,znamo što je. Još iz knjiga.
JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO.
(NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO BI.)
Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala. Kiša.
- Potrošili smo cijeli vijek na ništa.
- Jesmo.
- Do nekog drugog života.
- Do neke druge luke, dragi.
Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.
A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru. Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.
Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.
Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.
Ali ne dođe.
Nekad nikada.
**
Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da ju spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.
Zamolila ga je da ju spasi.
Odbio je.
Htjela je da on bude netko drugi.
On je htio da ona bude netko drugi.
Nisu uspjeli.
Ne može se u tome uspijeti. Nikada a ni nekada.
Ne.
**
Odjednom je počeo pričati da sanja.
Halucinira.
Htio je pobjeći, ali nije više bilo doma. Ni stanice, ni livada ni velikih krava iza čijih leđa bi se sakrio. Bio je sam s pustim poljem, ali ga nije mogao uzeti u obzir. Nikada a ni nekada.
Htio je nju.
Htjela je njega.
Ali ne nju nego njega.
Ali da njega, no ne nju.
**
Onda je došao još jedan kraj.
Prošao je vijek.
I stigao je mrak u jutru i lampica za noć. Kao Sunce.
**
VOLIM TE.
MA, NE VOLIŠ.
- Molim te reci mi da ćeš biti drugačiji.
- Hoću.
- Onda ćeš ju dovesti.
- I njega isto.
- Ali, dovest ćeš i nju.
- Ali i njega.
**
HEROJI UVIJEK UMRU.
23. 04. 2011.
....PRIJE NEGO SMO POJELI RUŽE
CRVENE
BIJELE
ROZE
I
ŽUTE
**
- Ali, ja stvarno. Ja sam stvarno ovo sanjao.
I ono da hodam nekom nepopoločanom ulicom: gol i pokriven dekom. A u susret dolaze neki ljudi kojih se stidim pa onda oni pred kojima se stidim. Svoje goloće. A u toj goloći ima svega.
Metafora srca i stvarno srce.
Metafora stida i stid: edipovski.
Deka je bila slučajno žuta i nebo je bilo slučajno tamnoplavo, pred kišu.
Taj san nije ništa značio.
Drugi san.
Njen san ide ovako: jedna žena je držala pušku pa je tu istu pušku davala drugoj ženi. Onda se vraća u realnost: svi tvoji prijatelji su se poženili i mislim da ćeš i ti jednom.
18.12. Neketamogodine:
Možda te je htio nazvati. Telefon je bijel sa žutim mrljama od dima.
Pričali smo po tri sata prije spavanja a nekada i po cijelu noć. Takvo je bilo šesnaesto ljeto. U dvadesetom su svi pomrli.
Ne znam gdje je tvoje pismo nestalo. Ni ona vjera a ni ti.
A ni ja.
BIJELE
ROZE
I
ŽUTE
**
- Ali, ja stvarno. Ja sam stvarno ovo sanjao.
I ono da hodam nekom nepopoločanom ulicom: gol i pokriven dekom. A u susret dolaze neki ljudi kojih se stidim pa onda oni pred kojima se stidim. Svoje goloće. A u toj goloći ima svega.
Metafora srca i stvarno srce.
Metafora stida i stid: edipovski.
Deka je bila slučajno žuta i nebo je bilo slučajno tamnoplavo, pred kišu.
Taj san nije ništa značio.
Drugi san.
Njen san ide ovako: jedna žena je držala pušku pa je tu istu pušku davala drugoj ženi. Onda se vraća u realnost: svi tvoji prijatelji su se poženili i mislim da ćeš i ti jednom.
18.12. Neketamogodine:
Možda te je htio nazvati. Telefon je bijel sa žutim mrljama od dima.
Pričali smo po tri sata prije spavanja a nekada i po cijelu noć. Takvo je bilo šesnaesto ljeto. U dvadesetom su svi pomrli.
Ne znam gdje je tvoje pismo nestalo. Ni ona vjera a ni ti.
A ni ja.
04. 04. 2011.
(Ne)dostatnost tj. narcistička rana
Narcis je zaljubljen samo u sebe. Ne spoznaje sebe pa ne spoznaje ni druge. Nije u stanju dati ljubav. Tu ljubav čuva za sebe. Nitko ga nikada nije volio. Narcis slama srca. Ona- koja može.
Ljubav se rađa i umire u očima- davno je to negdje pročitao. On i još pedesetšest ljudi koji su tu knjigu posudili prije njega. Te godine.
Godine prođu.
Nanižu se. U svega par dana.
Sretneš nekog tko je bio tvoj. I onda ga više ne sretneš jer ne možeš. Narcis sve mora uništiti. Zadnja nada nestane. Samo da zadnja nada nestane.
I grandiozne fantazme grandiozne ljubavi (zaspati na rukama na kojima se osjeća sigurnim; da je nježno i da je to za cijeli život).
Položio sam svoje snove tebi pod noge;
koračaj nježno, jer hodaš po mojim snovima. YEATS
Ma, što sam to htio?
A 26. septembra 2008. je napisano ovo:
Izvidniče::Zagledaj se! Ne analiziraj, ne pristaje ti.
Dajem površinske aspekte vlastitog protagoniste . Sebe. Pogotovo epizode svog života koje su dodatno nabijene dramatičnošću ili bilo kakvom napetošću. Moral i Ja smo oduvijek bili preveć elastični pojmovi koje prilagođavam/O okolnostima.
Pojmovi prošlosti i budućnosti me puno više okupiraju. Puno je veća nelagoda od mogućnosti ne imanja nekog osjećaja u skoroj budućnosti doli žaljenje nad sadašnjim trenutcima.Da. Je.
Pokušavam stalno nadograditi sadašnje. Bespotrebno estetiziram i pljujem pretenciozne monologe i pitanja već od prve kave.
Je li moja uloga glavna ili rubna? Dekreti, načela i odredbe mi odavno ništa ne znače, osim kada moram platiti telefon. Uvijek me strašno nanervira privremena isključenost. U svakom polju.Uvijek. Svugdje. To zovem direktnom ignorancijom, drskom ignorancijom. Dođe mi da psujem i razbijam.
Jučer sam napisao prijatelju koji odlazi, prijatelju s kojim sam narastao, prijatelju kojem dugujem osjećaj da mogu što hoću, prijatelju kojeg stvarno mogu nazvati kadgod i reći-štogod.
Rekao sam:
Zauvijek uporna sjeta, neutješna ljepota i sati. To je sam ogoljeni život, dragi. Nekada je dovoljno samo otići.
Kad sam govorio neke divne stvari ljudima, uvijek je bilo kao da sam to govorio sebi.Tako je moralo izgledati. To znam već dosta dugo. Jedino nikada nikome ne bih rekao neke stvari koje su mene bile izgovorene, one zbog kojih još ne mogu ostaviti prošlost iza. Ono: Još jedan život da imam bih za tebe...ma, vrtlog života je preodlična fraza-objašnjenje.
Predstavnik svijeta nezamislivih kategorija. To je moj cup of tea. To je moj desert. Moja snaga i moj rezervni metak. Do kada? Pitat ću to još nekoliko puta, možda do kraja života. Zašto je uvijek u pozadini : Im crossing you in style i zašto se taj stil redovno odnosi na dostojanstvo i ponos. Zašto je to erotika koju volim? Ne mogu razumjeti.
Pozivam na sustavno zaobilaženje ponosa.
Još samo danas. A danas možda potraje dugo.
Ljubav se rađa i umire u očima- davno je to negdje pročitao. On i još pedesetšest ljudi koji su tu knjigu posudili prije njega. Te godine.
Godine prođu.
Nanižu se. U svega par dana.
Sretneš nekog tko je bio tvoj. I onda ga više ne sretneš jer ne možeš. Narcis sve mora uništiti. Zadnja nada nestane. Samo da zadnja nada nestane.
I grandiozne fantazme grandiozne ljubavi (zaspati na rukama na kojima se osjeća sigurnim; da je nježno i da je to za cijeli život).
koračaj nježno, jer hodaš po mojim snovima. YEATS
Ma, što sam to htio?
A 26. septembra 2008. je napisano ovo:
Izvidniče::Zagledaj se! Ne analiziraj, ne pristaje ti.
Dajem površinske aspekte vlastitog protagoniste . Sebe. Pogotovo epizode svog života koje su dodatno nabijene dramatičnošću ili bilo kakvom napetošću. Moral i Ja smo oduvijek bili preveć elastični pojmovi koje prilagođavam/O okolnostima.
Pojmovi prošlosti i budućnosti me puno više okupiraju. Puno je veća nelagoda od mogućnosti ne imanja nekog osjećaja u skoroj budućnosti doli žaljenje nad sadašnjim trenutcima.Da. Je.
Pokušavam stalno nadograditi sadašnje. Bespotrebno estetiziram i pljujem pretenciozne monologe i pitanja već od prve kave.
Je li moja uloga glavna ili rubna? Dekreti, načela i odredbe mi odavno ništa ne znače, osim kada moram platiti telefon. Uvijek me strašno nanervira privremena isključenost. U svakom polju.Uvijek. Svugdje. To zovem direktnom ignorancijom, drskom ignorancijom. Dođe mi da psujem i razbijam.
Jučer sam napisao prijatelju koji odlazi, prijatelju s kojim sam narastao, prijatelju kojem dugujem osjećaj da mogu što hoću, prijatelju kojeg stvarno mogu nazvati kadgod i reći-štogod.
Rekao sam:
Zauvijek uporna sjeta, neutješna ljepota i sati. To je sam ogoljeni život, dragi. Nekada je dovoljno samo otići.
Kad sam govorio neke divne stvari ljudima, uvijek je bilo kao da sam to govorio sebi.Tako je moralo izgledati. To znam već dosta dugo. Jedino nikada nikome ne bih rekao neke stvari koje su mene bile izgovorene, one zbog kojih još ne mogu ostaviti prošlost iza. Ono: Još jedan život da imam bih za tebe...ma, vrtlog života je preodlična fraza-objašnjenje.
Predstavnik svijeta nezamislivih kategorija. To je moj cup of tea. To je moj desert. Moja snaga i moj rezervni metak. Do kada? Pitat ću to još nekoliko puta, možda do kraja života. Zašto je uvijek u pozadini : Im crossing you in style i zašto se taj stil redovno odnosi na dostojanstvo i ponos. Zašto je to erotika koju volim? Ne mogu razumjeti.
Pozivam na sustavno zaobilaženje ponosa.
Još samo danas. A danas možda potraje dugo.
09. 03. 2011.
[ SCENA II. koja je mogla biti i SCENA I. ili KRAJ, a i UVOD ]
Možda to tako uvijek bude.
Ili samo neko uvijek. Ali bude.
Dogodi se iznenada. Ne znaš zašto se dogodilo. Ne znaš mu vijek. I prođe, ali misliš da nije prošlo, ali u stvari je. Prošlo je.
Nekada ostane trajati. Buđenje života za koji si pomislio da je mrtav jer dugo ništa nije uzburkavalo. I oživiš. I zamirišeš. I kaže ti da je lijepo i ljepše pa onda i najljepše.
I ne vjeruješ mu jer ne vjeruješ sebi i jer si opet u sklopki svojih samoobmana i projekcija i jer to nemaš nikome reći jer nikome nije stalo ali kažeš. Kažeš i kažu da razumiju.
A ti znaš da ne razumiju.
Ali im želiš vjerovati.
Popiješ svoju dozu vitamina s kavom i s pivom. Pojedeš keks. Zapališ cigaretu.
Sada je sve samo u krvi. Još danas. Do wc-a kada ćeš to pobljuvati, popišati ili posrati.
Onda nova uzbuđenja, novi podražaji i promjena sociopolitičke paradigme je na vidiku.
Vjeruješ da promjena kreće iz vlastitog dvorišta.
Ne sumnjaš jer ako sumnjaš- umireš.
Tako je bilo sa svima koji su sumnjali. Optužili su ih, osudili, zatvorili pa ubili.
Cijeli vijek. Stoljeća. Civilizacije. A ti nemoj vjerovati.
Ne moraš biti sa strane, to ti savjetujem.
Ali ne moraš biti ni u tome.
[ Ja i ti. U samoći. I tuzi. Goropadnoj. Raskrinkanoj. Izgledamo kao i svi drugi koje smo jebali. Lažemo si u oči. Govorimo da smo lijepi, da smo sexy i da je sve prekrasno. Potpisujemo se na kraju i izmjenjujemo vizitke. Značajni smo, jebote. Nikad se više ne javimo. Znamo se. Nećemo se zajebati. Ne ovaj put. Ne s tobom. Znam te !!]
[Ja i ti. Bljutavo jebote. Bljuješ jebote. Kreću floskule.Hoćeš da ih pretpostavim:
"..........."(upiši što god želiš) i dalje je jednako sranje. Pričali mi o životu, umjetnosti ili politici. Čak i ljubavi. Znamo što ćemo reći. Postoje samo dva svijeta u kojima se vrtimo. Pluralnost je za idiote. To ne postoji u svakodnevici. Nosimo uniforme. Nisu maškare, ali kao da jesu. Najgori smo. Izgovaramo si imena.]
[Šutimo. Nikad se više nećemo vidjeti.Nikada si više nećemo ništa reći. Ostat ćemo živi no, to nećemo znati, ni do kada, ni s kim ćeš živjeti. Ni hoćeš li me se sjetiti ikada, pred ikim. Samo će proći. Uvijek prođe. Kao i svaka druga influenca. Dok te jedna ne ubije, a jedna će te ubiti.]
Ili samo neko uvijek. Ali bude.
Dogodi se iznenada. Ne znaš zašto se dogodilo. Ne znaš mu vijek. I prođe, ali misliš da nije prošlo, ali u stvari je. Prošlo je.
Nekada ostane trajati. Buđenje života za koji si pomislio da je mrtav jer dugo ništa nije uzburkavalo. I oživiš. I zamirišeš. I kaže ti da je lijepo i ljepše pa onda i najljepše.
I ne vjeruješ mu jer ne vjeruješ sebi i jer si opet u sklopki svojih samoobmana i projekcija i jer to nemaš nikome reći jer nikome nije stalo ali kažeš. Kažeš i kažu da razumiju.
A ti znaš da ne razumiju.
Ali im želiš vjerovati.
Popiješ svoju dozu vitamina s kavom i s pivom. Pojedeš keks. Zapališ cigaretu.
Sada je sve samo u krvi. Još danas. Do wc-a kada ćeš to pobljuvati, popišati ili posrati.
Onda nova uzbuđenja, novi podražaji i promjena sociopolitičke paradigme je na vidiku.
Vjeruješ da promjena kreće iz vlastitog dvorišta.
Ne sumnjaš jer ako sumnjaš- umireš.
Tako je bilo sa svima koji su sumnjali. Optužili su ih, osudili, zatvorili pa ubili.
Cijeli vijek. Stoljeća. Civilizacije. A ti nemoj vjerovati.
Ne moraš biti sa strane, to ti savjetujem.
Ali ne moraš biti ni u tome.
[ Ja i ti. U samoći. I tuzi. Goropadnoj. Raskrinkanoj. Izgledamo kao i svi drugi koje smo jebali. Lažemo si u oči. Govorimo da smo lijepi, da smo sexy i da je sve prekrasno. Potpisujemo se na kraju i izmjenjujemo vizitke. Značajni smo, jebote. Nikad se više ne javimo. Znamo se. Nećemo se zajebati. Ne ovaj put. Ne s tobom. Znam te !!]
"..........."(upiši što god želiš) i dalje je jednako sranje. Pričali mi o životu, umjetnosti ili politici. Čak i ljubavi. Znamo što ćemo reći. Postoje samo dva svijeta u kojima se vrtimo. Pluralnost je za idiote. To ne postoji u svakodnevici. Nosimo uniforme. Nisu maškare, ali kao da jesu. Najgori smo. Izgovaramo si imena.]
[Šutimo. Nikad se više nećemo vidjeti.Nikada si više nećemo ništa reći. Ostat ćemo živi no, to nećemo znati, ni do kada, ni s kim ćeš živjeti. Ni hoćeš li me se sjetiti ikada, pred ikim. Samo će proći. Uvijek prođe. Kao i svaka druga influenca. Dok te jedna ne ubije, a jedna će te ubiti.]
07. 03. 2011.
WHEN YOUR HEART BREAKS, YOU SHOULD DIE / scena I.
U nekom smislu bi bilo dobro da ne stvaramo frku. Na primjer, da ju eliminiramo.
Da si ispričamo svaki dan kako je taj dan prošao. Svaki put da me pitaš gdje sam kad me nema. Da mi ili da si govorimo šećeru. Na primjer: i da me ljubiš, uz spavanje ili samo prije ili samo zbog.
BIRAJ.
U čelo, da.
Pa usne. NOS. Prsti. Za laku i mirnu noć.
I VIŠE.
CIJELI DAN U KREVETU. HILJADU I JEDNA SCENA. DVIJE HILJADE MIZANSCENA.
Prva bi bila: korak do orgazma.
Druga: tvoj poljubac u moj pazuh.
Treća: Ti ispred mene. Ja ispred tebe. Na petnaest centimetara. U dvadeset sekundi.
Četvrta: Usne, jedne. Usne, druge.
Peta: Neka bezvezna rečenica. Moja.
Šesta: Još bezveznija. Moja.
Sedma: Tvoj smijeh.
Osma: Pozicije. Izmjena.
Deveta: Dogovor.
Deseta: Popuštaš.
Jedanaesta: Nagovaram te.
Dvanaesta: PITAŠ ME. (Je li te uopće volim?!?!?)
Trinaesta: pitam te: A TI MENE?
Četrnaesta:
POLJUBAC. TVOJ.
POLJUBAC. MOJ.TVOJ.MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ.
Petnaesta: SPAVANJE. DUGO SPAVANJE.
Šesnaesta: Još. Spavanja. Još mojih poljubaca. Još, uz tvoje poljupce.
Sedamnaesta: Buđenje. Volim te. Volim te. Volim te.
Osamnaesta: USHIT.
>>>>Sanjao sam da me budiš. Dosadne su te tlapnje. ALI JA SAM SANJAO DA ME BUDIŠ.
I DA SE NE MOGU PROBUDITI.>>>
LJUBAV JE SRČANI RITAM. PULSIRA.
SVE OSTALO JE IPAK TIRANIJA.
Treba znati uploviti ruke.
I RIJEČI I SRCE. SVE JE PUNO DOPUŠTENJA. SVE JE PUNO KAZNI. SVI SU SUPOTPISNICI.
Dječak sa. Dječak bez.
U oblacima je volio gledati avione. One koji lete u daleke zemlje.
Mislio je da on to nikada neće.
ON JOŠ NE ZNA ŠTO MU SE SVE DOGODILO.
Možda nikad neće saznati.
PROZAIČNA NO NE I LUDA LJUBAV.
TO NIKAKO.
Poljubac.
JEDAN, DVA, OSAM, DESET. TU STAJE.
I JOŠ.
U VRAT.
U DLANOVE.
Gledat ćemo zvijezde zajedno. Pit ćemo vodu zajedno.
KAO DA SAM OVO VEĆ REKAO.
One tri koje su, kunem se, na jednakom razmaku jedna od druge.
Da si ispričamo svaki dan kako je taj dan prošao. Svaki put da me pitaš gdje sam kad me nema. Da mi ili da si govorimo šećeru. Na primjer: i da me ljubiš, uz spavanje ili samo prije ili samo zbog.
BIRAJ.
U čelo, da.
Pa usne. NOS. Prsti. Za laku i mirnu noć.
I VIŠE.
CIJELI DAN U KREVETU. HILJADU I JEDNA SCENA. DVIJE HILJADE MIZANSCENA.
Prva bi bila: korak do orgazma.
Druga: tvoj poljubac u moj pazuh.
Treća: Ti ispred mene. Ja ispred tebe. Na petnaest centimetara. U dvadeset sekundi.
Četvrta: Usne, jedne. Usne, druge.
Peta: Neka bezvezna rečenica. Moja.
Šesta: Još bezveznija. Moja.
Sedma: Tvoj smijeh.
Osma: Pozicije. Izmjena.
Deveta: Dogovor.
Deseta: Popuštaš.
Jedanaesta: Nagovaram te.
Dvanaesta: PITAŠ ME. (Je li te uopće volim?!?!?)
Trinaesta: pitam te: A TI MENE?
Četrnaesta:
POLJUBAC. TVOJ.
POLJUBAC. MOJ.TVOJ.MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ. TVOJ. MOJ.
Petnaesta: SPAVANJE. DUGO SPAVANJE.
Šesnaesta: Još. Spavanja. Još mojih poljubaca. Još, uz tvoje poljupce.
Sedamnaesta: Buđenje. Volim te. Volim te. Volim te.
Osamnaesta: USHIT.
>>>>Sanjao sam da me budiš. Dosadne su te tlapnje. ALI JA SAM SANJAO DA ME BUDIŠ.
I DA SE NE MOGU PROBUDITI.>>>
LJUBAV JE SRČANI RITAM. PULSIRA.
SVE OSTALO JE IPAK TIRANIJA.
Treba znati uploviti ruke.
Dječak sa. Dječak bez.
U oblacima je volio gledati avione. One koji lete u daleke zemlje.
Mislio je da on to nikada neće.
ON JOŠ NE ZNA ŠTO MU SE SVE DOGODILO.
PROZAIČNA NO NE I LUDA LJUBAV.
TO NIKAKO.
Poljubac.
JEDAN, DVA, OSAM, DESET. TU STAJE.
I JOŠ.
U VRAT.
U DLANOVE.
Gledat ćemo zvijezde zajedno. Pit ćemo vodu zajedno.
KAO DA SAM OVO VEĆ REKAO.
One tri koje su, kunem se, na jednakom razmaku jedna od druge.
03. 03. 2011.
--------REČENICE (ne)namjerne---------
-Ako pišeš, pisat ću.
-Ma, ni ja nisam poznavao oca. Što da ti kažem?
-Nekada se porežeš da osjetiš život? Ma, ne seri.
-Poznaješ me.
-Trebali bi biti skupa u tome. Ti i ja i ljubav.
-Ali koji ja?
-Ok, u redu je.
-Nećeš ništa reći?
-Osim: OK?
-Osim: OK.
-Nadam se da te proganja savjest.
-I snovi?
-I snovi.
-Ne sanjam te.
-Jer me imaš?
-Jer te imam.
-Ali gdje?
-Svugdje.
-Krivo?
-Ne, ispravno.
-Ma, ni ja nisam poznavao oca. Što da ti kažem?
-Nekada se porežeš da osjetiš život? Ma, ne seri.
-Poznaješ me.
-Trebali bi biti skupa u tome. Ti i ja i ljubav.
-Ali koji ja?
-Ok, u redu je.
-Nećeš ništa reći?
-Osim: OK?
-Osim: OK.
-Nadam se da te proganja savjest.
-I snovi?
-I snovi.
-Ne sanjam te.
-Jer me imaš?
-Jer te imam.
-Ali gdje?
-Svugdje.
-Krivo?
-Ne, ispravno.
18. 02. 2011.
S [ex] THAT YOU ARE FIGHTING FOR.
Kao slika. Kao slika koja nije naslikana, koja je još u glavi.
A kad se napravi, onda je to ona u koju se baš ne gleda. Iako te vuče.
Kao nešto drugo. Nešto nešto. Nešto s čim ne znaš što bi, ali bi, jer ti se da, ali ne znaš kako pa ne napraviš ništa pa odustaneš. Ali i dalje izgleda. Zove te, ali se ne javlja. Želiš ga, ali se ne javlja. A kada se javi izgleda kao da šutite a rekli ste si sve i više, ali se niste čuli. Bio je stakleni zid pa armirani beton pa ulica pa brisanje broja pa suze pa tuga pa poznati ljudi.
I mrak. Spavanje.
Voliš me?
Stoji i fotografira se. I liči na užitak. Onaj za koji su rekli da je. Užitak.
Izgleda idealno. Savršeno. Poželjno. Pretjerano seksualno. Izgleda. Ne znamo mu ime.
To drugo biće masturbira pored jer se seks trebao dogoditi a nije ili je, ali nije. Ne ne ne. Nije. Svršava i zamišlja kako izgleda dok svršava i kada zamišlja izgleda savršeno, ali samo tada tako izgleda. Grč, dodiri stopala, povik, izdah i udah i još. Sve padne na stomak. Na usta. Po kosi. A i u ruci je.
I onda još. Idu do kraja. Makar to biće kaže da nema kraja.
Ali ne čuje se kad to kaže. Samo sebe, a ni Drugi ga ne čuje.
Kava je zagorjela i tjesto je zagorjelo. Smrdi iz kuhinje. Liči na požar, ali nije.
Otvorili su prozore.
Kasnije će ih zatvoriti.
Ali kasnije. Sutra?
I sutra će biti kao i danas, prevodi joj pjesmu s radija. Poljubio ju je u nos i otišao.
A nos je ponos. I tako dalje.
A kad se napravi, onda je to ona u koju se baš ne gleda. Iako te vuče.
Kao nešto drugo. Nešto nešto. Nešto s čim ne znaš što bi, ali bi, jer ti se da, ali ne znaš kako pa ne napraviš ništa pa odustaneš. Ali i dalje izgleda. Zove te, ali se ne javlja. Želiš ga, ali se ne javlja. A kada se javi izgleda kao da šutite a rekli ste si sve i više, ali se niste čuli. Bio je stakleni zid pa armirani beton pa ulica pa brisanje broja pa suze pa tuga pa poznati ljudi.
I mrak. Spavanje.
Voliš me?
Stoji i fotografira se. I liči na užitak. Onaj za koji su rekli da je. Užitak.
Izgleda idealno. Savršeno. Poželjno. Pretjerano seksualno. Izgleda. Ne znamo mu ime.
To drugo biće masturbira pored jer se seks trebao dogoditi a nije ili je, ali nije. Ne ne ne. Nije. Svršava i zamišlja kako izgleda dok svršava i kada zamišlja izgleda savršeno, ali samo tada tako izgleda. Grč, dodiri stopala, povik, izdah i udah i još. Sve padne na stomak. Na usta. Po kosi. A i u ruci je.
I onda još. Idu do kraja. Makar to biće kaže da nema kraja.
Ali ne čuje se kad to kaže. Samo sebe, a ni Drugi ga ne čuje.
Kava je zagorjela i tjesto je zagorjelo. Smrdi iz kuhinje. Liči na požar, ali nije.
Otvorili su prozore.
Kasnije će ih zatvoriti.
Ali kasnije. Sutra?
I sutra će biti kao i danas, prevodi joj pjesmu s radija. Poljubio ju je u nos i otišao.
A nos je ponos. I tako dalje.
17. 02. 2011.
PROSIDBA
Od sada do nikada ili samo zauvijek. Posuđene marionete. I ti i ja.
I ništa drugo. I nitko drugi.
Poznajem tvoje navike i čujem što misliš i osjećaš. Kao pravi veliki čovjek. Dorastao, izrastao. Onaj koji nije umoran. Ali mu je hladno. Ali ne brine. Jer je sretniji.
Negdje stvarno je sretniji.
Ne odgovara mu miris tijela osim miris znoja. I ne odgovaraju mu riječi osim uzvika. Ne odgovara mu pogled osim zatvorenih očiju. Ništa im ne odgovara dok opće ali opće i opće. Žele cijeli život pripadati a ne pripadaju. Odnos negacija i afirmacija je tu. Na snazi.
Ukradi me.
Ukrast ću te. Oko osam.
I ništa drugo. I nitko drugi.
Poznajem tvoje navike i čujem što misliš i osjećaš. Kao pravi veliki čovjek. Dorastao, izrastao. Onaj koji nije umoran. Ali mu je hladno. Ali ne brine. Jer je sretniji.
Negdje stvarno je sretniji.
Ne odgovara mu miris tijela osim miris znoja. I ne odgovaraju mu riječi osim uzvika. Ne odgovara mu pogled osim zatvorenih očiju. Ništa im ne odgovara dok opće ali opće i opće. Žele cijeli život pripadati a ne pripadaju. Odnos negacija i afirmacija je tu. Na snazi.
Ukradi me.
Ukrast ću te. Oko osam.
15. 02. 2011.
Uz malo samopouzdanja i s velikim očekivanjima.Dok snijeg pada.
Broj je u inboxu. Kaže: znam, nećeš se javiti, ali ovo je kompliment meni, ne tebi.
Prepričava da ne spada u te grupe ljudi i da je bolja. Jednostavno- bitno bolja.
Mrzi ove u grupama.
I sebe, ispred ogledala, nakon tuširanja. Dođe joj da zapali svoju glavu. Neće jer ne zna kako.
Ne voli svoje prištiće.
Kaže: Ne volim igrice.
Jako ozbiljno naglasi: igrice. Iznad toga je. Kaže: Znam da nas ima još takvih.
http://www.facebook.com/pages/Srdan-Sandic/157497180967742 /PUBLIC PROFILE
Prepričava da ne spada u te grupe ljudi i da je bolja. Jednostavno- bitno bolja.
Mrzi ove u grupama.
I sebe, ispred ogledala, nakon tuširanja. Dođe joj da zapali svoju glavu. Neće jer ne zna kako.
Ne voli svoje prištiće.
Kaže: Ne volim igrice.
Jako ozbiljno naglasi: igrice. Iznad toga je. Kaže: Znam da nas ima još takvih.
http://www.facebook.com/pages/Srdan-Sandic/157497180967742 /PUBLIC PROFILE
03. 02. 2011.
ZAMISLI (MO) SE.
To su one riječi koje će tek postati. Tako nekako. I mi smo oni koji će tek postati.
Jedva. Kao šapati. Kao snovi. Kao princeza bez princa, u 70. godini života.
Sada sjediš s tko zna kim. I tko zna gdje. U ime zbunjenosti i erotičnog.
Vjeruješ da te nisam zaboravio. U pravu si.
Prodaješ priče o svojim putovanjima na kojima se nismo našli, u kojima mene- naravno- ne spominješ. Pričaš kako je važno putovati, tko zna zašto.
Ja pijem vino, da budem s tobom.
Jedva. Kao šapati. Kao snovi. Kao princeza bez princa, u 70. godini života.
Sada sjediš s tko zna kim. I tko zna gdje. U ime zbunjenosti i erotičnog.
Vjeruješ da te nisam zaboravio. U pravu si.
Prodaješ priče o svojim putovanjima na kojima se nismo našli, u kojima mene- naravno- ne spominješ. Pričaš kako je važno putovati, tko zna zašto.
Ja pijem vino, da budem s tobom.
21. 01. 2011.
LAKU TI NOĆ ŽELIM I DOBRO JUTRO I DAN I DRUGA GOVNA.
-Opet pričam s Njim
-Bogom?
- On je negdje, na kraju svijeta
opet...
i govori mi da je zahvalan što ljudi vole fikciju njega
a ja ga intelektualno prozivam
za nemar u rečenicama, za nemar interpunkcije, da me ne može ostaviti u nedoumici
da nema to pravo,
da nitko nema pravo na neodgovornost....
i tako završava ova noć, on odlazi
ja ostajem s vinom, sam
izmoren,
pripit
i s punom pepeljarom
bez teksta, bez materijala, bez tijela.
-Eto, ovo što si sad napisao ti može biti materijal.
-Ma, ali znaš, zajebeš to sve.
mislim, ne može
ali radi to...
a ja kao dresirani pas skačem na migove
ja bih Istinu
a on bi Život...
-Mhm
možda najbolje da se lijepo povučeš u krevet
i prepustiš se,
možda rješenje dođe u snu.
-Bogom?
- On je negdje, na kraju svijeta
opet...
i govori mi da je zahvalan što ljudi vole fikciju njega
a ja ga intelektualno prozivam
za nemar u rečenicama, za nemar interpunkcije, da me ne može ostaviti u nedoumici
da nema to pravo,
da nitko nema pravo na neodgovornost....
i tako završava ova noć, on odlazi
ja ostajem s vinom, sam
izmoren,
pripit
i s punom pepeljarom
bez teksta, bez materijala, bez tijela.
-Eto, ovo što si sad napisao ti može biti materijal.
-Ma, ali znaš, zajebeš to sve.
mislim, ne može
ali radi to...
a ja kao dresirani pas skačem na migove
ja bih Istinu
a on bi Život...
-Mhm
možda najbolje da se lijepo povučeš u krevet
i prepustiš se,
možda rješenje dođe u snu.
Za (nju/nas/mene) je sve počelo na taj način, s tim uočljivim licem, tako iscrpljenim, s tim prijevremenim podočnjacima, koji su prethodili pokusu.
I tvrdi da ga gnjave i da nemaju pravo na to. Uzimati mu ono malo "sebe" što mu je ostalo za Sebe. Skoro nisam čuo tako nesvjesnu tvrdnju, dovedenu do blasfemije.
Očito mi je zadatak utvrđivanje stilskih figura, prepoznavanje istih u svakodnevnom, interpretacija, implementacija i objava!
Tvrdim ja dalje da pitanje shvaćanja i mogućnosti shvaćanja naravno ostaju na onom kome to govoriš (meni?). No, da ne bude zabune, samo sam postavio pitanja (iz srca?!?, te i onako dosadne metafore)- bez pretenzija za gnjavažom, dosadom ili čim već. Više u ime radosti.
Naglašavam da se ugroza treba spasiti, ako već jesu oko tebe, a ne u tebi.
I tu je negdje skončala situacija. Nitko nikome ništa nije rekao.
Pojavile su se vibracije koje su bile inducirane (čini mi se) nečim drugim. Nekim drugim.
Do nekada. Do nečeg: Drugog.
Očito mi je zadatak utvrđivanje stilskih figura, prepoznavanje istih u svakodnevnom, interpretacija, implementacija i objava!
Tvrdim ja dalje da pitanje shvaćanja i mogućnosti shvaćanja naravno ostaju na onom kome to govoriš (meni?). No, da ne bude zabune, samo sam postavio pitanja (iz srca?!?, te i onako dosadne metafore)- bez pretenzija za gnjavažom, dosadom ili čim već. Više u ime radosti.
Naglašavam da se ugroza treba spasiti, ako već jesu oko tebe, a ne u tebi.
I tu je negdje skončala situacija. Nitko nikome ništa nije rekao.
Pojavile su se vibracije koje su bile inducirane (čini mi se) nečim drugim. Nekim drugim.
Do nekada. Do nečeg: Drugog.
15. 01. 2011.
Neke priče ne treba pričati. Rasplaču.
Rasplakao sam se jer je na tren ova zima izgledala kao da je proljeće
i jer se na tren učinilo da mi se obraćaš iz biljaka, iz cestovnih
znakova, s anonimnih profila. Samo zato. Nije strašno. Nije prvi put.
Rasplakao sam se i jer sam ležao u krevetu i mislio da je to istina i
da je ta istina moguća, ta- da mi se obraćaš od svukud jer volim
vjerovati. Volim misliti da je život nešto više, da je ljubav, ona
naša- da je to nešto najviše. Međutim.
Razmišljao sam kako bi bilo da mi kažeš: "Ostajem." I nisam razmislio
svoju reakciju. Predugo sam odlazio predaleko, a sada mi i malo zvuči
previše. Tako to bude.
U tim snovima je odavno moguć život. Samo tamo. Nigdje drugdje. To
znam i ne znam što s tim. Čitam njegove riječi i shvaćam da ih ne
volim, da ih mrzim. Ljubomoran sam. Nisam dio priče niti na jedan
način. Onda kada ih je pisao- ja jednostavno nisam postojao u njegovom
životu, ali ja ne vidim ni da me naslućuje niti da treba ikakvu sliku
mene ovakvog kakav jesam. Rastužuje me. Ne smijem to nikome reći. To
neću nikome reći.
Iako nitko od nas nema nikoga. Unatoč.
Ne možemo imati djecu, ni udaljenu kuću na nekom divnom brdu.
Ne znam epitete za ta divna mjesta. Ne znam želje za djecu. Sve mi je
zabranjeno. Sve nam je zabranjeno. Ne smijemo imati ni grč oko toga.
Nikome to ne smijemo reći. Još jednom.
Da smo na nekoj obali, mi se sigurno ne bi htjeli vratiti u grad.
Sigurno bi se ljubili po tim pješčanim plažama, poderanih džepova ali
velikih srca. Pjevao bi mi. Moje najdraže pjesme. Ne bi znao pjevati,
ali bih ja znao cijeniti. Usne bi ti mirisale na grožđe, a to bi
značilo da smo stariji. Bože, koliko bih te volio....
Kada gledaš strahu u oči, on prestaje postojati?
Htio sam biti dio nečijeg života. Taj prvi put. I nije bilo dozvoljeno. Ne znam kako da ovo ne zvuči patetično.
Koje riječi reći? Da ispadne kao da mi nije stalo. Ni malo? Nemoguće. Nestvarno, ali nemoguće.
Rasplakao se i kada su ga slikali i kada ga nitko nije došao pokupiti, s te ceste.
Sjetio se bake i onog trenutka kada su ga i ona i djeda htjeli spasiti od roditelja. Sjetio se da je govorila da samo mora biti dobar i pošten. Nema spašavanja života. Ta konstrukcija je loša. Lažna.
Sjetio se i kako je On gasio televizor i kako je bilo hladno u dnevnom boravku i kako se nitko nije zanimao za njega i kako je mislio da neće moći biti bolje, a kad bi bilo bolje, onda bi se sklupčao na krevetu i spavao, iako mu je smetao i dim i šećeri koje su mu davali. Bojao se za nju i za njih. Bojao se njega. Mrzio ga je.
A on je stalno bio pijan a ni jedan otac nije bio stalno pijan. Svi očevi su imali automobile i moderne hlače. A dijete se klelo da će mu pljunuti na grob i molilo je Boga da ovaj umre, da samo bude mir u kući. A ona je obećavala da će mu se nalajati svake nedjelje ponovo i da će se sve promijeniti nakon te nedjelje. A on bi šutio i negirao da je to napravio. Nedjelje bi bile lijepe: malo bi se šutilo pa bi se jelo pa bi se gledalo nedjeljno popodne na tv-u. A nekada bi on i nedjelje zajebao. A onda se dijete odselilo i mrzilo nedjelje.
To jadno dijete je plakalo svaki dan i svaki božji dan molilo Boga: da svi prežive, da budu sretni pa po cijenu da ono samo ne bude. To dijete je bilo bolesno svake zime a i svako malo bolesno. Htjelo je privući pažnju. A nije uspjevalo.
Krstilo se po dvadeset puta prije spavanja, a dok se on ne bi vratio doma ni dijete ne bi spavalo. A onda bi baba cijelu noć jaukala, plakala jer je bolovala. A dijete je gledalo te sulude sapunice i sanjalo da će mu takav život biti. Jednom. Da će se ta sreća dogoditi. A dijete je mislilo i da je ružno. A nije bilo. Ali je mislilo da je.
Tople su te suze i jako slane.
A onda se on razbolio.
I mislili su da je to to, da će prestati piti, da će preživjeti i da će sve al baš sve biti u redu. A jebeno ništa nije bilo u redu. Postajalo je gore. I gore, majku mu jebem. Teže i usranije.
(Oprostite, i dalje ne volim to dijete.)
I dalje je pio pa ju je onda i tukao pa su i osiromašili pa se još više razbolio.
I onda je umro.
Ja ne znam što da kažem za to dijete. Ja ne znam kako je ono ili što mu je.
Vide ga sada svugdje. Kažu da mu ide i ono to samo za sebe kaže. Ide. Ide nekuda.
A prije nego što je umro je rekao da bude hrabar i ovaj je rekao da će biti hrabar.
I rekao je da će skupa morati biti hrabri i da će preživjeti i da će....
Ali on nije.
i jer se na tren učinilo da mi se obraćaš iz biljaka, iz cestovnih
znakova, s anonimnih profila. Samo zato. Nije strašno. Nije prvi put.
Rasplakao sam se i jer sam ležao u krevetu i mislio da je to istina i
da je ta istina moguća, ta- da mi se obraćaš od svukud jer volim
vjerovati. Volim misliti da je život nešto više, da je ljubav, ona
naša- da je to nešto najviše. Međutim.
Razmišljao sam kako bi bilo da mi kažeš: "Ostajem." I nisam razmislio
svoju reakciju. Predugo sam odlazio predaleko, a sada mi i malo zvuči
previše. Tako to bude.
U tim snovima je odavno moguć život. Samo tamo. Nigdje drugdje. To
znam i ne znam što s tim. Čitam njegove riječi i shvaćam da ih ne
volim, da ih mrzim. Ljubomoran sam. Nisam dio priče niti na jedan
način. Onda kada ih je pisao- ja jednostavno nisam postojao u njegovom
životu, ali ja ne vidim ni da me naslućuje niti da treba ikakvu sliku
mene ovakvog kakav jesam. Rastužuje me. Ne smijem to nikome reći. To
neću nikome reći.
Iako nitko od nas nema nikoga. Unatoč.
Ne možemo imati djecu, ni udaljenu kuću na nekom divnom brdu.
Ne znam epitete za ta divna mjesta. Ne znam želje za djecu. Sve mi je
zabranjeno. Sve nam je zabranjeno. Ne smijemo imati ni grč oko toga.
Nikome to ne smijemo reći. Još jednom.
Da smo na nekoj obali, mi se sigurno ne bi htjeli vratiti u grad.
Sigurno bi se ljubili po tim pješčanim plažama, poderanih džepova ali
velikih srca. Pjevao bi mi. Moje najdraže pjesme. Ne bi znao pjevati,
ali bih ja znao cijeniti. Usne bi ti mirisale na grožđe, a to bi
značilo da smo stariji. Bože, koliko bih te volio....
Kada gledaš strahu u oči, on prestaje postojati?
Htio sam biti dio nečijeg života. Taj prvi put. I nije bilo dozvoljeno. Ne znam kako da ovo ne zvuči patetično.
Koje riječi reći? Da ispadne kao da mi nije stalo. Ni malo? Nemoguće. Nestvarno, ali nemoguće.
Rasplakao se i kada su ga slikali i kada ga nitko nije došao pokupiti, s te ceste.
Sjetio se bake i onog trenutka kada su ga i ona i djeda htjeli spasiti od roditelja. Sjetio se da je govorila da samo mora biti dobar i pošten. Nema spašavanja života. Ta konstrukcija je loša. Lažna.
Sjetio se i kako je On gasio televizor i kako je bilo hladno u dnevnom boravku i kako se nitko nije zanimao za njega i kako je mislio da neće moći biti bolje, a kad bi bilo bolje, onda bi se sklupčao na krevetu i spavao, iako mu je smetao i dim i šećeri koje su mu davali. Bojao se za nju i za njih. Bojao se njega. Mrzio ga je.
A on je stalno bio pijan a ni jedan otac nije bio stalno pijan. Svi očevi su imali automobile i moderne hlače. A dijete se klelo da će mu pljunuti na grob i molilo je Boga da ovaj umre, da samo bude mir u kući. A ona je obećavala da će mu se nalajati svake nedjelje ponovo i da će se sve promijeniti nakon te nedjelje. A on bi šutio i negirao da je to napravio. Nedjelje bi bile lijepe: malo bi se šutilo pa bi se jelo pa bi se gledalo nedjeljno popodne na tv-u. A nekada bi on i nedjelje zajebao. A onda se dijete odselilo i mrzilo nedjelje.
To jadno dijete je plakalo svaki dan i svaki božji dan molilo Boga: da svi prežive, da budu sretni pa po cijenu da ono samo ne bude. To dijete je bilo bolesno svake zime a i svako malo bolesno. Htjelo je privući pažnju. A nije uspjevalo.
Krstilo se po dvadeset puta prije spavanja, a dok se on ne bi vratio doma ni dijete ne bi spavalo. A onda bi baba cijelu noć jaukala, plakala jer je bolovala. A dijete je gledalo te sulude sapunice i sanjalo da će mu takav život biti. Jednom. Da će se ta sreća dogoditi. A dijete je mislilo i da je ružno. A nije bilo. Ali je mislilo da je.
Tople su te suze i jako slane.
A onda se on razbolio.
I mislili su da je to to, da će prestati piti, da će preživjeti i da će sve al baš sve biti u redu. A jebeno ništa nije bilo u redu. Postajalo je gore. I gore, majku mu jebem. Teže i usranije.
(Oprostite, i dalje ne volim to dijete.)
I dalje je pio pa ju je onda i tukao pa su i osiromašili pa se još više razbolio.
I onda je umro.
Ja ne znam što da kažem za to dijete. Ja ne znam kako je ono ili što mu je.
Vide ga sada svugdje. Kažu da mu ide i ono to samo za sebe kaže. Ide. Ide nekuda.
A prije nego što je umro je rekao da bude hrabar i ovaj je rekao da će biti hrabar.
I rekao je da će skupa morati biti hrabri i da će preživjeti i da će....
Ali on nije.
29. 12. 2010.
te oči su bile drugačije oči i rekle su u pičku materinu svašta a onda više nisu gledale a mi smo se smijali
Danas neću govoriti o njima već o nama. Nisam vjerovao ali sada vjerujem. Život nas stvarno vodi čudnim putevima. Ljubav se događa u koracima, na koracima i pored koraka. Nije fantazma i nije laž.
Zašto je nešto nastalo? Ali i zašto je nestalo?
Mogao bi cijeli život biti ljubavnik. Zimsko je sunce vani i dosta je hladno. Kaže ovo:
"Stabilna i iskusna u ljubavi i životu, tražim nekog čvršćeg u glavi da nije o oblacima i plahutanjima i da ne misli da je najbolji na planeti.Zaista ne tražim nikakvog super-ljepotana koji je isključivo koncentriran na sebe ,tražim normalnog dečka iz susjedstva.Što te zanima pitaj,pozdrav!"
Mogao bi cijeli život biti ljubavnik. Zimsko je sunce vani i dosta je hladno. Kaže ovo:
"Stabilna i iskusna u ljubavi i životu, tražim nekog čvršćeg u glavi da nije o oblacima i plahutanjima i da ne misli da je najbolji na planeti.Zaista ne tražim nikakvog super-ljepotana koji je isključivo koncentriran na sebe ,tražim normalnog dečka iz susjedstva.Što te zanima pitaj,pozdrav!"
28. 12. 2010.
O stolu je i cvijetu na tom stolu.Nevolje za tumačenje stvarnosti su previsoka cijena.
Budila se i plakala. Uzimala je štap jer nije mogla hodati. A onda je dobila tablete. Priča je i o tome da su joj promijenile pogled na život. Nitko ne sumnja. Zašto bi? Odvedu te u skroz drugom smjeru.
A taj jedan dan je sjedila nasuprot njega i u toj svojoj opijenoj glavi mislila: Ja opet nisam tamo gdje bih trebala biti. Nije otišla dalje s tom misli. Nije imalo smisla. Ukinuti tako jednu divnu laž je kao ubiti ljubav, u njenim definicijama i vrijednostima. Nije bitno.Ma bitno je, majku ti jebem, al ništa s tim.
Ona kaže da postoji uvijek "to nešto neizrečeno". I neki dragi koji ju čeka od tko zna gdje. Hiljade simbola za povratak. Ali nekada se nemamo gdje vratiti.Tu već sranje kreće, a mi stajemo s točkom ili točkama...
A taj jedan dan je sjedila nasuprot njega i u toj svojoj opijenoj glavi mislila: Ja opet nisam tamo gdje bih trebala biti. Nije otišla dalje s tom misli. Nije imalo smisla. Ukinuti tako jednu divnu laž je kao ubiti ljubav, u njenim definicijama i vrijednostima. Nije bitno.Ma bitno je, majku ti jebem, al ništa s tim.
Ona kaže da postoji uvijek "to nešto neizrečeno". I neki dragi koji ju čeka od tko zna gdje. Hiljade simbola za povratak. Ali nekada se nemamo gdje vratiti.Tu već sranje kreće, a mi stajemo s točkom ili točkama...
25. 12. 2010.
11. 12. 2010.
Vrijeme u glavnoj ulozi. Moglo bi početi ovako : EVO, ZAMALO.
17. 11. 2010.
KAŽU:[ zajednička tajna je najbolji početak ]. I onda zašute, oni koji kažu.
To bude nekako ovako:
*ukineš jednu ovisnost a s drugom započneš rat.
Dakle, radi se o ovisničkoj strukturi ličnosti. Da ne bude zabune.
*morao sam te simbolički ubiti, oprosti.. Tada mene manje boli stvarna bol, a tebe, tebe to neće ni dotaknuti. Zavidim ti. Nećeš ni primjetiti da me nema. U redu. To nije bilo lako reći. A tek napisati. No, tko me pita. Ja sebe ne. Itd.
*Idemo dalje. Samo ne znam kud. Nije važno. Stop. Mislio sam, zamislio sam, da si moj stop.
*Kada mislim o tebi shvaćam da nemam što puno reći. Bilo je par trenutaka koji su imali potencijal. Par minuta uživljavanja i par minuta razgraničavanja. O njima bi bilo dobro nešto reći. O razgraničavanjima. No, što?Nisam te ni upoznao. Opet, niti jednog od Vas ja nisam upoznao. A izgledalo je kao da jesam. Izgledalo je kao da hoću. Međutim.
*Međutim
*ukineš jednu ovisnost a s drugom započneš rat.
Dakle, radi se o ovisničkoj strukturi ličnosti. Da ne bude zabune.
*morao sam te simbolički ubiti, oprosti.. Tada mene manje boli stvarna bol, a tebe, tebe to neće ni dotaknuti. Zavidim ti. Nećeš ni primjetiti da me nema. U redu. To nije bilo lako reći. A tek napisati. No, tko me pita. Ja sebe ne. Itd.
*Idemo dalje. Samo ne znam kud. Nije važno. Stop. Mislio sam, zamislio sam, da si moj stop.
*Kada mislim o tebi shvaćam da nemam što puno reći. Bilo je par trenutaka koji su imali potencijal. Par minuta uživljavanja i par minuta razgraničavanja. O njima bi bilo dobro nešto reći. O razgraničavanjima. No, što?Nisam te ni upoznao. Opet, niti jednog od Vas ja nisam upoznao. A izgledalo je kao da jesam. Izgledalo je kao da hoću. Međutim.
*Međutim
09. 11. 2010.
Čak ni na tvojim zen nebesima nećemo se sresti.(Kažem: možda se i vratim. Znaš ti čemu služe laži) S.P.
ti : ja
Ako me tijelo ne vara; ili je to samo moja fantazija.
Rekla mi je da joj se u početku činilo da sam ja inferioran ali da se ispostavilo da tome i nije tako te da se radi o igrokazu. Da u suštini- mene više zanima odnos moći, te da je druga Osoba- nemoćni moćnik.
Tu je već prošlo sat vremena. CUT.
Mi nećemo predugo biti ovdje. Svaki zvuk od tamo me podsjeća na ovo sada: Tebe.
Sada je to sve samo bivše. Ništa više. Kao i ovo sada.
Ako me tijelo ne vara; ili je to samo moja fantazija.
Rekla mi je da joj se u početku činilo da sam ja inferioran ali da se ispostavilo da tome i nije tako te da se radi o igrokazu. Da u suštini- mene više zanima odnos moći, te da je druga Osoba- nemoćni moćnik.
Tu je već prošlo sat vremena. CUT.
Mi nećemo predugo biti ovdje. Svaki zvuk od tamo me podsjeća na ovo sada: Tebe.
Sada je to sve samo bivše. Ništa više. Kao i ovo sada.
06. 11. 2010.
Mislim na srcedrapateljne i/ili smiješne priče. Na ekstremno i skurilno. Na tragedije, farse, prave tragedije.Pravu ganutost, parodiranu sentimentalnost.
Slomit ćeš si srce. Slomit ćeš si srce.
Slomio si je srce. Slomio si je srce.
Slomljeno je. Dobro je slomljeno. Otvoreno je. Ništa se nije dogodilo. Pstttttt !
Ništa se nije dogodilo ali:
isto boli.
Identično. Samo se pojavi zavojitost pa se pojavi neka hladnoća pa neki čvor. I stane. Al ne stane srce; stane nešto drugo, nešto sasvim drugo. Sve je nešto drugo. I ništa u tome svemu je nešto drugo.
Ovo kao da je pisano za tebe.
Nije se mogao sjetiti boli. Ali se ona sjetila njega. I onda su se sreli.
I prošetali su ulicom; prošetali su se po noći. Bili su zagrljeni. Izgledalo je kao da se vole.
Ali to samo tako izgleda. Ljubavna slika zna zavarati. Nadamo se. Skupa se nadamo.
I ništa od toga. Ljubav bez izazova. Hiljadita ljubav bez izazova.
Ovaj sirotan ništa ne vjeruje i misli da nitko ništa ne osjeća i misli da on ništa ne osjeća i da sve može preskočiti i zaboraviti i izbrisati. Ne da si pravo da mu išta smeta.
Nema veze s nikim drugim.Baš ništa.
Slomio si je srce. Slomio si je srce.
Slomljeno je. Dobro je slomljeno. Otvoreno je. Ništa se nije dogodilo. Pstttttt !
Ništa se nije dogodilo ali:
isto boli.
Identično. Samo se pojavi zavojitost pa se pojavi neka hladnoća pa neki čvor. I stane. Al ne stane srce; stane nešto drugo, nešto sasvim drugo. Sve je nešto drugo. I ništa u tome svemu je nešto drugo.
Ovo kao da je pisano za tebe.
Nije se mogao sjetiti boli. Ali se ona sjetila njega. I onda su se sreli.
I prošetali su ulicom; prošetali su se po noći. Bili su zagrljeni. Izgledalo je kao da se vole.
Ali to samo tako izgleda. Ljubavna slika zna zavarati. Nadamo se. Skupa se nadamo.
I ništa od toga.
Ovaj sirotan ništa ne vjeruje i misli da nitko ništa ne osjeća i misli da on ništa ne osjeća i da sve može preskočiti i zaboraviti i izbrisati. Ne da si pravo da mu išta smeta.
Nema veze s nikim drugim.
29. 10. 2010.
[ bajke o bajkama i bajkinim majkama ]
Zazvuči kao obećanje a onda kao jauk. Kao neka ptica kojoj je nešto zapelo u kljunu dok je htjela jesti. Tako nekako. Onda to nazovem iluzijom. Ali, nemaš pojma koliko je stvarna.
Onda čiste smeće, ono veliko, ogromno, pokidano. I onda ga nema. Tako završi život tih objekata. Samo ih pokupe i prevezu. Tako završi i čovjekov život.
Odgovori su tu. Nauči ih. Priznaj ih. I onda je sve u redu. Ali baš sve. Sve što možeš strpati u Sve.
Samo se nemoj bojati. Nema razloga za strah.
Pitaš se: Koliko vas je, a koliko je mene?
I ja isto.
Onda čiste smeće, ono veliko, ogromno, pokidano. I onda ga nema. Tako završi život tih objekata. Samo ih pokupe i prevezu. Tako završi i čovjekov život.
Odgovori su tu. Nauči ih. Priznaj ih. I onda je sve u redu. Ali baš sve. Sve što možeš strpati u Sve.
Samo se nemoj bojati. Nema razloga za strah.
Pitaš se: Koliko vas je, a koliko je mene?
I ja isto.
26. 10. 2010.
Prvi znak početka razumijevanja je želja za smrću.
Još od onda kada sam te nadživjeo. Sličite.
Dapače- isto je sve. Ja sam isti. Uz vreću obećanja koje sam sam sebi dao.
Povjerenje nije vraćeno, a povraća mi se.
Uživo su te rečenice bitno nakaradnije. Zvuče nestvarno.
Poput: Ja ne znam živjeti.
Ili: Tko bi tebe zaboravio?
Ili: Ja tebi suštinski ništa ne vjerujem.
Ne znam zašto si ovdje. Ovo mi sve izgleda bez veze.
- Osjećaš se načeto?
- Ja isto.
Morat ću i tebe izbrisati. Na tren se učinilo da neću.
Ali- mi nemamo ništa zajedničko koliko god možda očito bilo da imamo. Ja bih ipak bajku spram svega ovog mogućeg. Ja bih kraj. I krijesnice. Na putu.
I onda sjećanja: na jednu noć, na jednu vožnju, na jednu godinu, na jedna vrata. I stop.Čemu?
Onda se sjećanja brišu. Ljubav se ne ogrće.
Ne dižem te s koljena. Nema oprosta.
-Oslobađam te, a tko će mene?
- Nije istina. Ovo je zatvor.
- I onda nikada.
- I daleko od tvojih usana. I pogleda. I svega što je moglo biti: ponovo.
Zauvijek ću biti tu.
Dapače- isto je sve. Ja sam isti. Uz vreću obećanja koje sam sam sebi dao.
Povjerenje nije vraćeno, a povraća mi se.
Uživo su te rečenice bitno nakaradnije. Zvuče nestvarno.
Poput: Ja ne znam živjeti.
Ili: Tko bi tebe zaboravio?
Ili: Ja tebi suštinski ništa ne vjerujem.
Ne znam zašto si ovdje. Ovo mi sve izgleda bez veze.
- Osjećaš se načeto?
- Ja isto.
Morat ću i tebe izbrisati. Na tren se učinilo da neću.
Ali- mi nemamo ništa zajedničko koliko god možda očito bilo da imamo. Ja bih ipak bajku spram svega ovog mogućeg. Ja bih kraj. I krijesnice. Na putu.
I onda sjećanja: na jednu noć, na jednu vožnju, na jednu godinu, na jedna vrata. I stop.Čemu?
Onda se sjećanja brišu. Ljubav se ne ogrće.
Ne dižem te s koljena. Nema oprosta.
-Oslobađam te, a tko će mene?
- Nije istina. Ovo je zatvor.
- I onda nikada.
- I daleko od tvojih usana. I pogleda. I svega što je moglo biti: ponovo.
Zauvijek ću biti tu.
23. 10. 2010.
it is love which makes the truth of which sex is capable, and not the inverse
Na obrvama. Na usnama. Na britvi s ceste. Sjedio sam.
Sjedio sam na tvojoj kosi; na stomaku; na noktima. Izgledalo je kao da je smiješno. Naravno, nije bilo.
Bilo je grozno. Nisam birao. Nisam znao a ni mogao. Tišina. Točka.
Sjedio sam ti na rukama i na nogama. Nismo pričali. Nismo oprali ruke.
Bacio sam tvoju kosu u vodu. Počupanu.Htio sam ti pjevati. Htio sam ti reći svašta. Baš svašta.
Ja sam bolji. I mogu sve i mogu samo jedno.Tjerao sam te doma; u hodnike; u mrakove; s amajlijom.
Trčali smo. Hodali smo. Nismo se znali. Svo vrijeme i svo ono koje će tek doći. Mi se nećemo znati.
Sjedio sam na tvojoj kosi; na stomaku; na noktima. Izgledalo je kao da je smiješno. Naravno, nije bilo.
Bilo je grozno. Nisam birao. Nisam znao a ni mogao. Tišina. Točka.
Sjedio sam ti na rukama i na nogama. Nismo pričali. Nismo oprali ruke.
Bacio sam tvoju kosu u vodu. Počupanu.Htio sam ti pjevati. Htio sam ti reći svašta. Baš svašta.
Ja sam bolji. I mogu sve i mogu samo jedno.Tjerao sam te doma; u hodnike; u mrakove; s amajlijom.
Trčali smo. Hodali smo. Nismo se znali. Svo vrijeme i svo ono koje će tek doći. Mi se nećemo znati.
21. 10. 2010.
Ali da sebi jednom možeš dokazati:ali onda je bilo ono vrijeme a ne ovaj D-mol
Rekao je da si akademski građanin i da si uspješan čovjek. A ti trebaš da znaš da sam ti ja dala više potpore i da ideš u školu i da ideš na fakultet. Je da sam plakala i da sada plačem, kao i sada što plačem jer sam sretna, samo sam ljuta jer ne mogu svoje probleme izrješavati, jebiga, pa sam i to rekla da mi u ratama šalju. Pa mi smeće dvije hiljade košta i onda kad se sretnemo na paralelama gruvamo jedno na drugo. Ja bar mislim da ti pridajem dosta svoje pažnje. Kada te pitam nešto: ti kažeš : to nije tvoj problem. I da- ti imaš samo mene, i ti i ona. Ali ja tražim savjet od tebe, ti si meni...
U mom životu je bilo puno oblaka, grmljavina, u tom ste se izdešavali i vi. Ali imam osjećaj da se sva krivnja prebacuje na mene, ali trebate da shvatite da sam ja bila stupac i osjećam da udaram u stupac. Kada saberem život onda shvatim da nije bilo sve tako crno: vi niste bili ni gladni ni žedni ni da ste gledali da on mene ubija. Je, gledali ste svađu. Ali kada je došao rat. Prvo nama, pa vama pa svima ostalima. Mi smo bili ljudi koji smo imali do rata. Vidiš što smo sagradili. Mi nismo toga kredita puno ni imali.
On je bio bohem, on je imao dušu za vas, on je vama srao ali vas je volio. On je ispoljavao nešto iz svog djetinjstva. Znači- i vi ćete. Ja sam od 2000.-2008. imala tri sprovoda. Ti znaš kako sam ja ostala- s masom problema. To je meni jedno opterećenje. Tvoji uspjesi su i moji uspjesi. Samo da ti usporedim.
I onda kada me isplate: moram platiti struju i jebiga- platiti kredite i u pizdi materini sam. I onda sam opet ispod minusa. A sad, da ja prodajem kuću- ma nema šanse. I to ne bi bila moja kuća- to bi mene ubilo.
U mom životu je bilo puno oblaka, grmljavina, u tom ste se izdešavali i vi. Ali imam osjećaj da se sva krivnja prebacuje na mene, ali trebate da shvatite da sam ja bila stupac i osjećam da udaram u stupac. Kada saberem život onda shvatim da nije bilo sve tako crno: vi niste bili ni gladni ni žedni ni da ste gledali da on mene ubija. Je, gledali ste svađu. Ali kada je došao rat. Prvo nama, pa vama pa svima ostalima. Mi smo bili ljudi koji smo imali do rata. Vidiš što smo sagradili. Mi nismo toga kredita puno ni imali.
On je bio bohem, on je imao dušu za vas, on je vama srao ali vas je volio. On je ispoljavao nešto iz svog djetinjstva. Znači- i vi ćete. Ja sam od 2000.-2008. imala tri sprovoda. Ti znaš kako sam ja ostala- s masom problema. To je meni jedno opterećenje. Tvoji uspjesi su i moji uspjesi. Samo da ti usporedim.
I onda kada me isplate: moram platiti struju i jebiga- platiti kredite i u pizdi materini sam. I onda sam opet ispod minusa. A sad, da ja prodajem kuću- ma nema šanse. I to ne bi bila moja kuća- to bi mene ubilo.
20. 10. 2010.
I jedan jedini razlog. I dva i tri razloga. I sto i hiljadu razloga je isto.
(1.)Danas sam te ostavio. Zadnji put.
Neću te više ostavljati. Za ozbiljno. I ja idem, u onu neku zemlju, na ona neka neba, s onim nekim nosom. I uz neko drugo srce. Srest ćemo se jednom. Rodit ćemo se ponovo. Nemojmo se zajebavati.
(2.)Tvoje usne su slađe od grožđa.
Samo budi tu gdje jesi. Daleko.
(3.)Lažljiva pizdo. Kukavico. Smeće. Govno.
U tom koraku. Do dna.
(4.)Dugo. Bez riječi. Bez zraka. I onda točka i točka i točka i točka. Ni upitnika ni uskličnika.
Neću te više ostavljati. Za ozbiljno. I ja idem, u onu neku zemlju, na ona neka neba, s onim nekim nosom. I uz neko drugo srce. Srest ćemo se jednom. Rodit ćemo se ponovo. Nemojmo se zajebavati.
(2.)Tvoje usne su slađe od grožđa.
Samo budi tu gdje jesi. Daleko.
(3.)Lažljiva pizdo. Kukavico. Smeće. Govno.
U tom koraku. Do dna.
(4.)Dugo. Bez riječi. Bez zraka. I onda točka i točka i točka i točka. Ni upitnika ni uskličnika.
17. 10. 2010.
Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob.
" probaj me ne isključiti baš potpuno
ako ne moraš
ali ako misliš da je tako bolje
shvatit ću
eto, toliko od mene"
[Dio je to osobne povijesti. Ono kada to kažu i ono kada to ne kažu. Zvuči kao da je integralni dio nečega. Nije.
Djeluje kao da imamo nešto. Nemamo. Zvuči kao sretna melodija, a zapravo je improvizacija.
Simulacija.]
[A onda po cijele kišne dane se prepisujemo i pišemo i izmjenjujemo. Po cijele kišne dane,a i za mjeseca.Zvuči kao sranje. Nije.]
[Može izgledati kao da je lako. Onako- jako jako lako.]
[Hiljadu godina, hiljadu vijekova, milenij. Ma sve je prošlo.Volim to reći. I to. To.]
[Ja sam samo.]
[Sve i sve.Da.]
[Ti kažeš da ti je žao i kažeš oprosti zbog zajebancije i zbog sranja, onih i ovih usput.]
[Kažem: Ok.]
[Kažem: Jebeš: Žao mi je.]
14. 10. 2010.
(Ne)zadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
*Kada dan i noć se izjednače i kada trube čistača ulica počnu jaukati. A desit će se.I kada bude topla zora i sretnemo se ispod one jasne, one kristalne mjesečine.
I onda u isti glas kažemo: Dalje. I kada to bude o.k.
*Nebo će padati pa će kiša padati pa će snijeg padati a ja ni tada neću ostati dva tjedna. Tražim da ti dođeš. Na dva tjedna. Jučer je bio drugačiji dan. Što očekuješ?
*Do you believe?
*Sjedimo mi tako i jedemo- isto tako. Usput. On se prekrižio pa zamolio pa prekrižio, a ostalo je vrijeme pričao o financijama i brokerstvu i silnoj silini novaca. Slatko.
*Po cijele dane i po cijele noći je pio i pušio. I govorio da će sve biti u redu i onda ubrzo govorio da ništa neće biti u redu i da se brine. Brinulo ga je što drugi misli. Prenio je. Na potomstvo.
* Bila je povezana s bakom i dedom. Vjerovala je da su oni njeni roditelji.
I onda u isti glas kažemo: Dalje. I kada to bude o.k.
*Nebo će padati pa će kiša padati pa će snijeg padati a ja ni tada neću ostati dva tjedna. Tražim da ti dođeš. Na dva tjedna. Jučer je bio drugačiji dan. Što očekuješ?
*Do you believe?
*Sjedimo mi tako i jedemo- isto tako. Usput. On se prekrižio pa zamolio pa prekrižio, a ostalo je vrijeme pričao o financijama i brokerstvu i silnoj silini novaca. Slatko.
*Po cijele dane i po cijele noći je pio i pušio. I govorio da će sve biti u redu i onda ubrzo govorio da ništa neće biti u redu i da se brine. Brinulo ga je što drugi misli. Prenio je. Na potomstvo.
* Bila je povezana s bakom i dedom. Vjerovala je da su oni njeni roditelji.
11. 10. 2010.
Predstavio se i rekao: Poznajem vas oduvijek. I od tad je tako.
Turbulencije su jer kaže da je lijepo. I želi popričati. Zahvaljujem se i ne odustajem. Naime- po prvi put znam- da nemam od čega odustati. No, dosta s patništvom. Opijenost više nije prilika. Dosta je bilo plakanja na podovima i po balkonima i po podovima i po podovima. Dijagnoza je klasična i liječenje je klasično. Kavom i radom i to je kultura i je- kulturno. Pokrenulo se i sada ne staje.
Pričamo o kulturi i prirodnim znanostima i o mom kulturnom pozivu i osobinom poznavanju mene. Jedna stvar imponira više od druge. Dođe mi da kažem svašta. Ali ne. Onda dođe rupa: noć je i upadaš i upadam. Ne dišemo, ali onda počnem disati. Ne znam zašto to radim. Poslušaj srce? Ma odjebi.
Zamišljam te.
Montiram te.
Tu je glazba.
Tu je ulica.
I sunce.
Pa mjesec. I neke zvijezde i brusnica. Svježa. Dosadno. Osmi je mjesec.
Vrlo sam dobro znao. Onda. Morao sam vidjeti dokle ću.
Izgledalo je ovako:
Počupane obrve. Lijeva više od desne. Tri naušnice. Crne bokserice i iskvarcano lice. I neko čudno strano ime. Iz San F., pretpostavimo. Zvao se drugačije. Namjerno.
Pričamo o kulturi i prirodnim znanostima i o mom kulturnom pozivu i osobinom poznavanju mene. Jedna stvar imponira više od druge. Dođe mi da kažem svašta. Ali ne. Onda dođe rupa: noć je i upadaš i upadam. Ne dišemo, ali onda počnem disati. Ne znam zašto to radim. Poslušaj srce? Ma odjebi.
Zamišljam te.
Montiram te.
Tu je glazba.
Tu je ulica.
I sunce.
Pa mjesec. I neke zvijezde i brusnica. Svježa. Dosadno. Osmi je mjesec.
Vrlo sam dobro znao. Onda. Morao sam vidjeti dokle ću.
Izgledalo je ovako:
Počupane obrve. Lijeva više od desne. Tri naušnice. Crne bokserice i iskvarcano lice. I neko čudno strano ime. Iz San F., pretpostavimo. Zvao se drugačije. Namjerno.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
