[ SCENA II. koja je mogla biti i SCENA I. ili KRAJ, a i UVOD ]

Možda to tako uvijek bude.
Ili samo neko uvijek. Ali bude.

Dogodi se iznenada. Ne znaš zašto se dogodilo. Ne znaš mu vijek. I prođe, ali misliš da nije prošlo, ali u stvari je. Prošlo je.

Nekada ostane trajati. Buđenje života za koji si pomislio da je mrtav jer dugo ništa nije uzburkavalo. I oživiš. I zamirišeš. I kaže ti da je lijepo i ljepše pa onda i najljepše.
I ne vjeruješ mu jer ne vjeruješ sebi i jer si opet u sklopki svojih samoobmana i projekcija i jer to nemaš nikome reći jer nikome nije stalo ali kažeš. Kažeš i kažu da razumiju.

A ti znaš da ne razumiju.

Ali im želiš vjerovati.

Popiješ svoju dozu vitamina s kavom i s pivom. Pojedeš keks. Zapališ cigaretu.
Sada je sve samo u krvi. Još danas. Do wc-a kada ćeš to pobljuvati, popišati ili posrati.
Onda nova uzbuđenja, novi podražaji i promjena sociopolitičke paradigme je na vidiku.

Vjeruješ da promjena kreće iz vlastitog dvorišta.
Ne sumnjaš jer ako sumnjaš- umireš.

Tako je bilo sa svima koji su sumnjali. Optužili su ih, osudili, zatvorili pa ubili.
Cijeli vijek. Stoljeća. Civilizacije. A ti nemoj vjerovati.

Ne moraš biti sa strane, to ti savjetujem.
Ali ne moraš biti ni u tome.


[ Ja i ti. U samoći. I tuzi. Goropadnoj. Raskrinkanoj. Izgledamo kao i svi drugi koje smo jebali. Lažemo si u oči. Govorimo da smo lijepi, da smo sexy i da je sve prekrasno. Potpisujemo se na kraju i izmjenjujemo vizitke. Značajni smo, jebote. Nikad se više ne javimo. Znamo se. Nećemo se zajebati. Ne ovaj put. Ne s tobom. Znam te !!]


[Ja i ti. Bljutavo jebote. Bljuješ jebote. Kreću floskule.Hoćeš da ih pretpostavim:
"..........."(upiši što god želiš) i dalje je jednako sranje. Pričali mi o životu, umjetnosti ili politici. Čak i ljubavi. Znamo što ćemo reći. Postoje samo dva svijeta u kojima se vrtimo. Pluralnost je za idiote. To ne postoji u svakodnevici. Nosimo uniforme. Nisu maškare, ali kao da jesu. Najgori smo. Izgovaramo si imena.]


[Šutimo. Nikad se više nećemo vidjeti.Nikada si više nećemo ništa reći. Ostat ćemo živi no, to nećemo znati, ni do kada, ni s kim ćeš živjeti. Ni hoćeš li me se sjetiti ikada, pred ikim. Samo će proći. Uvijek prođe. Kao i svaka druga influenca. Dok te jedna ne ubije, a jedna će te ubiti.]