Prvi znak početka razumijevanja je želja za smrću.

Još od onda kada sam te nadživjeo. Sličite.
Dapače- isto je sve. Ja sam isti. Uz vreću obećanja koje sam sam sebi dao. 
Povjerenje nije vraćeno, a povraća mi se.

 Uživo su te rečenice bitno nakaradnije. Zvuče nestvarno.

Poput: Ja ne znam živjeti.
Ili: Tko bi tebe zaboravio?


Ili: Ja tebi suštinski ništa ne vjerujem.
Ne znam zašto si ovdje. Ovo mi sve izgleda bez veze.
- Osjećaš se načeto?
-  Ja isto.


Morat ću i tebe izbrisati. Na tren se učinilo da neću.
 Ali- mi nemamo ništa zajedničko koliko god možda očito bilo da imamo. Ja bih ipak bajku spram svega ovog mogućeg. Ja bih kraj. I krijesnice. Na putu.

I onda sjećanja: na jednu noć, na jednu vožnju, na jednu godinu, na jedna vrata. I stop.Čemu?
Onda se sjećanja brišu. Ljubav se ne ogrće.

Ne dižem te s koljena. Nema oprosta. 

-Oslobađam te, a tko će mene? 
- Nije istina. Ovo je zatvor.


- I onda nikada.
- I daleko od tvojih usana. I pogleda. I svega što je moglo biti: ponovo.




Zauvijek ću biti tu.