Neke priče ne treba pričati. Rasplaču.

Rasplakao sam se jer je na tren ova zima izgledala kao da je proljeće
i jer se na tren učinilo da mi se obraćaš iz biljaka, iz cestovnih
znakova, s anonimnih profila. Samo zato. Nije strašno. Nije prvi put.

Rasplakao sam se i jer sam ležao u krevetu i mislio da je to istina i
da je ta istina moguća, ta- da mi se obraćaš od svukud jer volim
vjerovati. Volim misliti da je život nešto više, da je ljubav, ona
naša- da je to nešto najviše. Međutim.

Razmišljao sam kako bi bilo da mi kažeš: "Ostajem." I nisam razmislio
svoju reakciju. Predugo sam odlazio predaleko, a sada mi i malo zvuči
previše. Tako to bude.

U tim snovima je odavno moguć život. Samo tamo. Nigdje drugdje. To
znam i ne znam što s tim. Čitam njegove riječi i shvaćam da ih ne
volim, da ih mrzim. Ljubomoran sam. Nisam dio priče niti na jedan
način. Onda kada ih je pisao- ja jednostavno nisam postojao u njegovom
životu, ali ja ne vidim ni da me naslućuje niti da treba ikakvu sliku
mene ovakvog kakav jesam. Rastužuje me. Ne smijem to nikome reći. To
neću nikome reći.

Iako nitko od nas nema nikoga. Unatoč.
Ne možemo imati djecu, ni udaljenu kuću na nekom divnom brdu.
Ne znam epitete za ta divna mjesta. Ne znam želje za djecu. Sve mi je
zabranjeno. Sve nam je zabranjeno. Ne smijemo imati ni grč oko toga.
Nikome to ne smijemo reći. Još jednom.

Da smo na nekoj obali, mi se sigurno ne bi htjeli vratiti u grad.
Sigurno bi se ljubili po tim pješčanim plažama, poderanih džepova ali
velikih srca. Pjevao bi mi. Moje najdraže pjesme. Ne bi znao pjevati,
ali bih ja znao cijeniti. Usne bi ti mirisale na grožđe, a to bi
značilo da smo stariji. Bože, koliko bih te volio....

Kada gledaš strahu u oči, on prestaje postojati?

Htio sam biti dio nečijeg života. Taj prvi put. I nije bilo dozvoljeno. Ne znam kako da ovo ne zvuči patetično.
Koje riječi reći? Da ispadne kao da mi nije stalo. Ni malo? Nemoguće. Nestvarno, ali nemoguće.

Rasplakao se i kada su ga slikali i kada ga nitko nije došao pokupiti, s te ceste.
Sjetio se bake i onog trenutka kada su ga i ona i djeda htjeli spasiti od roditelja. Sjetio se da je govorila da samo mora biti dobar i pošten. Nema spašavanja života. Ta konstrukcija je loša. Lažna.

Sjetio se i kako je On gasio televizor i kako je bilo hladno u dnevnom boravku i kako se nitko nije zanimao za njega i kako je mislio da neće moći biti bolje, a kad bi bilo bolje, onda bi se sklupčao na krevetu i spavao, iako mu je smetao i dim i šećeri koje su mu davali. Bojao se za nju i za njih. Bojao se njega. Mrzio ga je.

A on je stalno bio pijan a ni jedan otac nije bio stalno pijan. Svi očevi su imali automobile i moderne hlače. A dijete se klelo da će mu pljunuti na grob i molilo je Boga da ovaj umre, da samo bude mir u kući. A ona je obećavala da će mu se nalajati svake nedjelje ponovo i da će se sve promijeniti nakon te nedjelje. A on bi šutio i negirao da je to napravio. Nedjelje bi bile lijepe: malo bi se šutilo pa bi se jelo pa bi se gledalo nedjeljno popodne na tv-u. A nekada bi on i nedjelje zajebao. A onda se dijete odselilo i mrzilo nedjelje.

To jadno dijete je plakalo svaki dan i svaki božji dan molilo Boga: da svi prežive, da budu sretni pa po cijenu da ono samo ne bude. To dijete je bilo bolesno svake zime a i svako malo bolesno. Htjelo je privući pažnju. A nije uspjevalo.

Krstilo se po dvadeset puta prije spavanja, a dok se on ne bi vratio doma ni dijete ne bi spavalo. A onda bi baba cijelu noć jaukala, plakala jer je bolovala. A dijete je gledalo te sulude sapunice i sanjalo da će mu takav život biti. Jednom. Da će se ta sreća dogoditi. A dijete je mislilo i da je ružno. A nije bilo. Ali je mislilo da je.

Tople su te suze i jako slane.

A onda se on razbolio.
I mislili su da je to to, da će prestati piti, da će preživjeti i da će sve al baš sve biti u redu. A jebeno ništa nije bilo u redu. Postajalo je gore. I gore, majku mu jebem. Teže i usranije.

(Oprostite, i dalje ne volim to dijete.)

I dalje je pio pa ju je onda i tukao pa su i osiromašili pa se još više razbolio.
I onda je umro.

Ja ne znam što da kažem za to dijete. Ja ne znam kako je ono ili što mu je.
Vide ga sada svugdje. Kažu da mu ide i ono to samo za sebe kaže. Ide. Ide nekuda.

A prije nego što je umro je rekao da bude hrabar i ovaj je rekao da će biti hrabar.
I rekao je da će skupa morati biti hrabri i da će preživjeti i da će....

Ali on nije.