sve dok traje, dobro je, i ima smisla. sve dok traje. sve dok traje. sve što može trajati. ne gasi me.

kada sanjaš nadam se da tiho dišeš. nadam se da sam tvoje sunce i nadam se da me nećeš ugasiti.
nikada se nisi normalan javio, srđane.

mislim na tebe svaki dan. što god ono drugo ja- mislilo o tome.
želim da se smiješ kada me sanjaš. sanjaš me?
još sam tu.

I neću gubiti. Ne više. Ne kao tebe. Nikoga više. Trudit ću se. Naučio sam.
Od nas sam napravio urbanu bajku, za papir, za film, za teatar, za muziku. Ne za život.
Još sam tu, ne gasi me. Molim te.

Zašto se ne usudim reći ništa. Preko dana?
zbog manje ljubavi prema suncu. zbog nepromišljenosti. neću više gubiti dane. čekajući.
neću.

Beskrajno mnogo nade samo ne za nas. M. B. kao

kada. kada.kada. kada
kada me voliš.
kada me kada me.


Divan prijatelj i uzor je ovo priložio. Za mene. Volim istine. Kao sada ovu:

"Naravno, razumijem. Beznadni san bivanja – ne nalik na, vec bivanje. Svakog budnog trenutka, paznja. Ponor izme?u onoga sto smo s drugima i onoga sto smo kada smo sami. vrtoglavica i stalna glad za eksponiranjem, biti vidjen kroz, mozda cak i odbacen. Svaka modulacija, svaka gesta laz, svaki osmjeh grimasa. Samoubojstvo? Ne, prevulgarno. Ali, mozes izabrati da se ne kreces, da ne govoris, da ne bi lagala. Mozes se usutkati iznutra. Tada ne moras igrati nikakave uloge ili ciniti pogresne geste. Ili tako mislis. Ali stvarnost je dijabolicna. Tvoje skrivaliste nije nepropusno. Zivot se probija u njega izvana i prisiljena si reagirati. Nitko ne pita da li je istina ili laz, da li si orignalna ili samo fasada. Takve stvari su bitne samo u kazalistu, a i tamo rijetko. Razumijem zasto ne govoris, zasto se ne kreces. Razumijem. Postujem. Trebas nastaviti s tom ulogom dok je ne odigras do kraja, dok ne izgubis interes za nju. Tada je mozes ostaviti, kao sto si ostavila i druge uloge jednu po jednu. (doktor)"

sexy chats / no real life / no nothing, Yet

promišljenost podrazumijeva prilagođavanje.
nužno je za opstanak.
posao koji manje želim, manje ali stalnije ponude, manji ali stabilniji karakteri.
[iz : naznake budućnosti?!]
I gluma. I rad na sebi. I režije. I druženja. I svjetla. I objavljivanja. I planovi. I rokovnici.
I bez tebe. Bez značajnog. S pomacima.

Došao sam zbog Vas.
Po djetinjstvu se čovjek poznaje, kao po jutru dan.

nostalgia is not what it used to be

uz lily allen. radim svoj posljednji dan u multimedijalnom institutu, ali nadam se ne i s njima. 3 pune godine su donjele svoje. Navike i ljubav. I iskustvo.
Novi kriteriji i novi kriteriji.

Teško će sada biti odstupiti. Pokušat ću se što duže zadržati.
Strahujem od komercijalnog. Strahujem od intelektualne prostitucije. Od te energije.

no love. no inspiration. razmišljam o radu za 30s.
kao: SRPSKO HRVATSKI GOVOR. za ex yu zemlje. Naravno,queer priča.
------------------------------------------------------------------------------------

you are supposed to care.

We were!!! Never more than a dream! Brief as Summer or spring!!!!! Sweeter than anything!!!!

sa srcem bez boje. njušim krv.

uvjeravam da mi je super, kaže, ali ti, ali ja nikada neću moći biti kao oni, o kojima pišeš. mislim da je vrijeme da konačno i ovo kažem: Oni su bili samo maskota, domet mojih fizičkih potreba, najviše su se uklopili u settings ideje. Nisu bili autonomne zone i nikada nisu govorili prave stvari. Smrt čovjeka. U inkarnaciji ta dva tijela. Govorim o samo dva tijela.

_____________________________________________________________________________________

[iz interviewa s Derridom ]:

Hoćete reći da ne želite imati identitet?

Želim, kao cijeli svijet. No dok se okrećem oko jedne nemoguće stvari, kojoj se nedvojbeno i sam opirem, ono ''ja'' sačinjava samu formu otpora. Svaki put kada se taj identitet navijesti, svaki put kada me neko pripadanje okruži, ako tako mogu reći, netko ili nešto mi uzvikne: pazi, zamke, uhvaćen si. Bježi, spašavaj se. Tvoja obveza (engagement) je drugdje. Nije mnogo originalno, zar ne?


__________________________________________________________________________________


samo ono. što je iza nas ostalo.

s tobom smo svi mi oduševljeni. brzo. dođi brzo.

par emotivnih invazija. par sličica nas. tebe.
onda odustanem. zvoni mi telefon. računi. struja. pričuva. srce mi zastaje. ostajem pogubljen u prostorima tame. rolete su spuštene. pomislim kako bi bilo sjajno da si slika. da te imam i gledam i pozovem, nakon ponoći. nikada nisam, osim onda. onda opet odustajem. strahujem tvom Ne. ostajem sa svojim željenim Da, u snovima.
kao volim te, kao trebam te.

DUGI PLAVI BROD SJENA...PLOVI [emotivni presscliping]

zaboravi, pusti. oni nisu u publici. oni neće biti u publici.

glas. radit ću na glasu. radit ću na izgovaranju.
primjedba za uvažiti: Danas nisi bio tu. Nisi prisutan.
Okosnica je svih mojih osvrta. Tuđih o meni.


cvijet od najmanje očekivane. komentari od toga da je sladunjavo do tog da je slatko, dosadno, bezveze, super, da je genijalno, da je fino, da je mirno. da mi je glas radijski, voditeljski, šerbedžijanski, isforsiran, napukao, bez da znam reći S.

Intelektualno sam obogaćeniji. Rečenice poput:
Čovjek nikada nije potpuno slobodan.
Smrt nas prati u stopu. Sjedi sa nama za istim stolom. Nema povratka u životu.

Suradnik kaže- Zaboravite Brooka, došao je S.!
UN akademija je krenula. Simpatični i dragi ljudi, svi sa statusima, priznanjima, odlikama, ozbiljni, potšišani, okupani. Odlična promjena. Pričamo o pravu, o obavezama i odgovornostima. Tu sam gdje sam htio biti. Oni nisu u publici.Opet.

glumiti znači i spavati.
pop situacionizam me drži. stvar se događa samo jednom i nikada više.
rijeka se ne može vratiti na svoj izvor.

ljubavi ima.

[ samo ]ODGOVORNOST [samo]

Ovo što radim je jedino što mogu sada raditi. Događa se samo sada.
Sveti dijalozi koji rade, kako bi to jedan prijatelj rekao: Improsvjetljenje.

Prestani biti zaljubljen u sebe. Počni se voljeti.

Poezija kao golo tijelo. Golo tijelo- dugo ne prihvaćaš, pa onda počneš, za javnost, za pare, za umjetnost, za ljubav. Za poeziju.-

Uz pomoć mojih super herojaja sada mogu reći, i zahvaliti se na podsjećanju: Da ovdje ima nekoga tko se brine. Da sam to ja. Da sam odgovoran.
Da ne prozivam, uređujem, zahtjevam, očekujem, prijetim.

A odluka je u ovoj strofi:

no handsome stranger,heady danger drug that I can try, no ferris wheel,no heart to steal no laughter in the dark no onenight stand,no faroff land no fire that I can spark mmmmm,mmmmm now I find I´ve changed my mind. This is my religion.

*pobjeda autentičnog*

Godine lavova, vina i makova.
Rođendan je prošao. Uz razne presumpcije. Uvijek na svoju novu godinuvolim povući crtu i reći što sam napravio, što želim, koje su cijene, koja je žrtva.
Odavno smo bez glave pa se srcem tješimo.

-----------------------------------------------------------------------------------
Iz važnog razgovora sa svojom lifecoachericomprimjećujem da sam i ja, kao i drugi, odavno u ulozi žrtve i krvnika, da biram one s kojima nemam ništa zajedničkog, da tražim nemoguće, da tražim ono što ne nude, da ih optužujem za nešto što nisu, da se ljutim, srdim, odlazim i ucjenjujem. Prebacujem odgovornost.
[O amnestiranju ovdje nema riječi. Njihove priče su njihove priče. Neka ih oni pričaju.]

------------------------------------------------------------------------------------

Uviđam da sam napravio ogromne pomake u radu na sebi, sa sobom, o sebi.
Promijenio sam kut gledanja pa su neke stvari pale s poda na plafona, s plafona na pod. Nije bilo lako. Neće biti lako.
Odgovornost je i na onome tko se usudi pitati. Treba paziti da ne budeš lakomislen, ili što je još gore- samorazumljiv. Ali, jednako treba se čuvati jeftinog.

----------------------------------------------------------------------------------

Budi moj gatekeeper.Dok preuzimam ulogu. Novu, svježu, ozbiljniju.
Sada sam ipak 24g.

-----------------------------------------------------------------------------------

Voda se nikada ne vraća na svoj izvor.
Močvara@13. i 14.10@ Velika dvorana Jedinstvo

[ this must be IT ]

10. mjesec kao moj mjesec. Istina je, nekako mi je uvijek bio posebno drag, još od škole. Bio je period kada te nitko ništa nije pitao, u zrelijoj dobi je kretao faks, a danas evo- radim na predstavi, primljen na akademiju, završio dva odnosa, dobio plaću. Moja baba bi rekla: Još samo da se oženiš i bit ćeš najbolji.

Iz uranjenog poklona sam dobio ponajbolji citat iz Nasljeđa gubitka:

"Željeli su svako proturječje koje su im pružali povijest i slučajnost, svako koje su naslijedili. Ali, daleko, samo onoliko koliko su željeli jasnoću i nedostatak proturječja". [iz poklona prekrasne Anete povodom mog rođendana]

Predivno.

Potom sam odlučio se pozabaviti popularnom psihologijom, odnosno presjekom te "misli"kod Malcoma Gladwella u odnosu na sve druge, sa sličnom tematikom.

Za rođendan mi kreće proba za predstavu koja će svoju premijeru doživjeti idući tjedan. Lijep poklon. Mene meni. Jedini pravi.

hipi-shizik-metafizik

velika spoznaja: shvaćam da su sve moje priče, oko kojih sam se uzbuktavao, gorio, bolio i umirao- završile.
sud je donesen, a ostao sam sa hrvatskim sudovima. pravim, i sa imenima i računima.
ostalo je sve doneseno van moje obrane. ja sam šutio.

čekajući na nove iskre. čekajući na nemoguće.

koncert ramba amadeusa me vratio u izvjesnu vrstu harmonije. one o kojoj je teško govoriti, one kojoj je bezuvjetno razumjevanje glavni trigger i link-.

tu sam gdje jesam sa ovim svim što me želi.
nazvat će se već nekako.

Ne Znam Što Da Ti Kažem [nisam te mogao ni voljeti više]

nekako je završilo. nekako su čistija buđenja.
ja nikada ne bih stao da me se nije zaustavljalo. kočilo i branilo.
samo sam htio ostati, a sve mi je govorilo da odem.

----------------------------------------------------------------------------------------
zaljubljujem se u pretjerivanja. vlastita. sopstvena. zauvijek.

Jedan od statusa kaže: I really want you .. (to) make me forget .. I’m just like everybody else.. When a cartoonist finds himself in a wild alternate world, he has only his own creations to help him, or hurt him in his fight to get back to reality.

Hipotetsko pitanje: Da imate pravo na posljednju želju...

Sv. Ljubav

"Sve što radim posvećeno je Karlu, ali se to najviše odnosi na promocije novog albuma. Vrijeme ne može utjecati na moju ljubav prema njemu i nema lijeka za neke stvari u životu. Ranjena sam i ostajem ranjena zbog njegove smrti, ali ga još uvijek volim i zaljubljena sam u njega. Divno je što vrijeme neke rane ne može zaliječiti"- rekla je Josipa Lisac povodom svog novog koncerta. Ono što je divno je vjerovati u istinitost te izjave, unatoč i zbog.

U druženju sa divnom prijateljicom, sada majkom, shvatio sam da je predivno svoje snove, svoju ljubav, energiju i srce davati jednom mladom savršenom životu. Jednoj čistoj energiji, toploj, naivnoj, nasmješenoj. Poželio sam biti otac. Uz svo divljanje koje je mala priuštila, uz svu potrebu za pažnjom- shvaćam da je to ono što je vrijedilo čekati, da je njene, život moje prijateljice, ipak- sada ispunjen. Uz turbulenije, vatru i led. Smisao je ušao u život. Nikada ovo prije ne bih pomislio, do evo jučer.

Onda sam ih otpratio. Bio sam nekako prazan. Vidio sam da moji problemi, bez vrednovanja, su ipak bezvezni. Život je napravio plan za nju. Sada čeka na mene.
jutros sam se probudio sretan. Ima smisla.

To je ta tiha snaga, sveta ljubav. Predivno na koji je način inspirativna.

Ključni dijalektički trenutak večeri: Ja ne želim ništa čuti. Ja želim reći.

Možda se netko uz nas osjeća nedoraslo?
What you waiting for?- kao paradigma pop kulture.
I say: One day in time.

http://www.youtube.com/watch?v=QpVAVYlF7so&feature=related

Novi tekst u Zarezu. Novi četvrtak.

ps: To my dear: kompromisno stanje je dok ti ne želiš vezu, a ja prijateljstvo- sex. jednom tjedno u isto vrijeme, na istom mjestu, bez riječi.

*ne znam što bih ti rekao*

Iz: nekada davno napisano na papir. zaljepilo mi se za prste.

mislim da je danas glupo pričati i iznova stvarati svijet koji već postoji i s kojim, uzgred rečeno, je malo ljudi zadovoljno.

No, uvijek pričamo. O onome što volimo, poznajemo, mrzimo ili moramo.
I ja krećem tim stopama. Volio bih govoriti o strašnim slučajnostima kojih je, ovaj život koji poznajemo, pun.
Kao na primjer, onaj dan. Sjećam se, probudio sam se u onoj svetoj nedjeljnoj tišini, iako je bila srijeda. I iako se taj dan od mene opet očekivalo- sve. Ili sam to samo ja očekivao. Nevažno.

Ustao sam se kao kada se kompjuter "diže" kada ga upalite. Prvo mora prepoznati sve što ima u sebi da bi krenuo u pogon. Takav sam i ja bio, svaki sam dan iznova, sa ciljem "prihvaćanja" života, vlastitog i jedinog, razmišljao o svojoj nadrealnoj prošlosti, njemu, njoj i velikim rozim oblacima snova koji su čekali na svoje rođenje u Stvarnom životu.

Tada bi me uhvatila panika. Strah. Glad. Znoj. Žeđ. Najgora tj. najbolja je bila svijest da sam sada- ipak sam, "da sve što mi se događa je stvar mog odabira"..itd.

I od toga me često, stručno psihosomatski, me boli rame ili se koči vrat. U izlistavanju stvari koje su morale biti izlistane bile su redom: tatina smrtna bolest, mamina neuroza, besparica, sp, fakultet koji mi je dosadan, potplaćeni posao, dosadni ljudi, gluma..Sve sa svojim potrebama, željama i pozdravima.

Katkad histerično smiješno, još češće tragično i dementno.

Biti pribran i pristojan. Biti učtljiv, razgovorljiv, susretljiv. Biti svoj. Tih. Po potrebi grub. Nisam. Jednostavno nisam.

I dalje plačem kada prepoznam sebi sličnog, u filmu, u knjizi, na ulici. Čemu to samosažaljevanje?

Imam li, realno, uopće toliko materijala? Ili je to samo jedna od onih društveno nepoželjnih, a zapravo u umjetničkom svijetu vrlina...ili slična, medicinska dijagnoza?

Mazohist? Mrzim ta privatna pitanja, postavljena kao dogma Jesi ili Nisi? Sve u što ne želiš vjerovati, ali i sve od čega se želiš maknuti.


Više mi je puta, više njih, nasamo reklo: Ne znam što da ti kažem. Vrlo često je to u mom poimanju bio kompliment mojoj veličanstvenoj i neprikosnovenoj osobnosti. Mojoj unikatnosti. Mojoj pojavi. Sve naravno, do trenutka, dok to nije isplivalo kao mana. Baš kao velike junakinje crnobijelih filmova sam pukao, klečao, pijo.
Stranci i tužna muzika nisu najsretniji lijek. Potom koferi i odlazak. Kupio kartu i vratio se tamo od kud sam jednom došao. I tamo je postalo lošije, gore, tužnije.

Sada se vraćam: u tišinu i hladnoću. Da, tamo od kud sam jednom otišao, u kratkim intervalima.

Od ovoga jedino možeš poželjeti napraviti djelo. Nešto poput klasika. Ne znam gdje leži snaga za to. Čini mi se da sva velika djela, da svim velikim glumcima, filmovima, slikama fali baš to. Preslik života. Čini mi se katkad, da baš kao što je i Oscar Wilde rekao- je sva umjetnost nevažna.

Da sve ono što se događa u životima, ono najvažnije, najsmiješnije, najbolnije se nikada ne može prenjeti. To uvijek ostaje u tom međuprostoru, u tišini, opet ju moram navesti. U onom bespuću unutarnjeg. Kao još jedna točka. Kao još jedan početak.

Biti nadmoćniji od svog favorita. Ponovo se rađam. Od sreće se isto plače.
Duše se diraju, dok tijela umiru. Tiha snaga koja sna uđi ispod kože.

još jedna negativna recenzija mojih postupaka u zadnjih nekoliko mjeseci.
kaže/ kažu da sam "odjebavao". ja pak, ostajembez riječi.
od nekada uvijek izgovorenog do nemogućnosti izgovora.
kao da nemam misli i kao da me nema tu. samo praznina i izoliranost. samo jedno veliko bezperspektivno. skoro pa glad, žeđ. I osuda. Prisutna i sprovedena.

nova kolumna. svaki tjedan novi tekst

http://e-muskarac.com/prirodna_povijest_homoseksualnosti

*više te nikada nisam vidio, a kamoli često
*nikoga više ne vidim, ponajmanje sebe, i svo to lažno nadanje. onda kada nema vraćanja. a zapravo želiš reći: čekao sam te, a ti...
koja praznina.

nosiš srce na dlanu. uz duga maštanja.

And I crashed down, and I tumbled but I did not crumble

polako shvaćam da je bilo ičega, to bi bilo rečeno, a ne nešto poput onoga da ispada nekako nevino i sveto: kao, čuvam sve tvoje poruke, kao neću da se ponavlja isti obrazac,kao rekao sam hiljadu puta ne na dvijehiljade načina.

teško mi je priznati da sam pogriješio, previdio, ustrajao na nečemu što me nije htjelo. što sada moram reći da sam odlučio stati s tim, čemu više ne znam ni ime, osim opisnog pokušaja: htio sam pokazati da mi je stalo, pokazati potrebu za povezivanjem unatoč i zbog stvari koje su nam slične, zbog pretpostavki- nisam dobro, navodno- čuo što mi se govori. I sada eto- rečeno mi je još jednom ne. I sada, eto- sanjam, zamišljam, pa si govorim proći će, nestat će, bježi od mene.

Odavno znam da sve što vrijedi tu i ostaje. Ovo je očito vrijedilo, pa prestalo vrijediti. Ostajem pri svom.

a nepoznati pitaju da sjednu.

Nedostaješ.
Upućeno bezbroju njih apsolutno anonimnih i / ili nepostojećih.
Uz apaurin. Pola.

Teret ostaje na jednoj jedinici snage. Meni.
Hladan osmijeh. Ti si.

Oblačim košulju sa smeđim šalom. Pomišljam ne tebe uz uzdahe, po vjetru, prisjećajući se svoje prve jeseni u ovom gradu, bila je apsolutna puštenost, paranoja, ludilo, pića, igor, knjige, svjetla, pisanja. Tako bih opisao. Ništa te nije najavljivalo, ali mi se sada čini da me sve vodilo ka tebi. I sav ja, sam se, odveo od tebe.

Niti s tobom, niti bez tebe.

dok razgovaramo je pathos; onda smijeh na prolaznike. ja ništa ne razumijem.

If you haven't cried, your eyes can't be beautiful.

blista neuništiva želja za ispunjenjem.re.
zašto ništa nisam razumio?

temeljni modus ljubavne subjektivnosti: neka riječ, neka slika bolno odjekuje u afektivnoj svijesti subjekta.

ja sam taj koji guši. ponuđena još jedna kolumna. ponuđen još jedan život pisanih riječi. probudio sam se sa još jednim bolnim osjećajem. malo njih razumije što znači mentalna slika. što znači krivo poimati ljubav. čekam susret s annom. uvijek me restarta, uvijek me podsjeti na bigger thought. na povezanosti. na mene.

grozno mi je bilo vidjeti način na koji me sažaljeva, i omalovažava. način na koji uopće ne vidi ljepotu koju dajem za dodir. način na koji mi ne vjeruje.

probuđenog uvijek obuzima briga o strasti, onog koji ju osjeća.ostavljene boli kraj.
uvijek je lakše onom koji ostavlja.

kolumna će ići na ovoj stranici:

http://www.e-muskarac.com/moda_lifestyle/vazno_je_biti_muskarac

http://www.e-muskarac.com/moda_lifestyle/yves_saint_laurent

http://www.e-muskarac.com/moda_lifestyle/kemp

http://www.e-muskarac.com/razonoda/paul_newman

I want you to love me like I never left.

Parafraza:Tuga me noćas dotakla Rukom, što osmijeh ubija negdje dalje me odvela. Tebi je mahnula!

Priznaj da šutiš kao i ja
Hodaš bez jednog koraka

"Oda izuzetnoj dami" (1984); poklonjena ili posuđena pjesma

neki od kerova što spavaju noćas mora da sanjaju o kostima i ja pamtim tvoje kosti u mesu a najbolje u onoj tamnozelenoj haljini i blistavim crnim cipelama s visokom štiklom, večito si psovala kad popiješ, kosa ti je otpadala, a ti htela da eksplodiraš od onog što te mučilo: od trulih sećanja na trulu prošlost i na kraju si pobegla od njih u smrt i ostavila me sa trulom sadašnjicom; mrtva si već 28 godina a ipak tebe bolje pamtim nego ma koju drugu; bila si jedina koja je shvatala uzaludnost našeg života; sve druge bile su samo nezadovoljne trivijalnim glupostima besmisleno se ždrale zbog besmislica.
Džejn, tebe je ubilo to što si previše znala. dižem piće za tvoje kosti o kojima ovaj ker još uvek sanja.

zbog pisanja?

niti najmanje nije jednostavno i nije ugodno. čuti sve to o sebi.
očito ne znam što želim, od koga to želim, zašto to želim.
jedini mi je argument da sam se zaljubio. i da eto, shodno tome, se ponašam ovako ili onako. rečeno mi je da ne vidim i ne čujem i da me ne želi više povrijeđivati.

pozitivno je što sada znam da se mislilo o meni, a bio sam siguran da nije, nikada.
ovo je već tko zna koja potvrda. možda još par godina takvih potvrda i mogu diplomirati. tužan sam. stvarno sam tužan.

poslao sam pismo. moj jezik je očito pisani ili dramaturški bolje dorađen. ovo je moj svijet. očito uživo padam ispite, očito moram još puno puno disati i izgovarati- da bi postalo istinito.

ispod vlaka, neki dan: pomislio sam da budemo skupa. I jesmo i Ne je odgovor. Kažu da sam si samo ja tako posložio, jer se nisam spreman mijenjati i istina je. Istina je da ne mogu više, da mi se ne da čeprkati, rezati i režirati. Ne, ne. Ne više. Rađe ću se povući i sa sjetom reći da je moglo biti predivno ali da je postalo samo loše.

Ništa ja nisam shvatio. Od zagrljaja do poljupca do ničega, do rukovanja, do jebenog rukovanja. Mogu s ponosom reći da sam sjebao još jedan odnos, da me svi proglašavaju krivim i za onaj i za ovaj, da svi kuže da sam ja luđahnijih. I tako.

Još uvijek ne znam bolje.

svi krugovi se zatvaraju.

ostavljen u samoći. rečeno: s tobom osjećam sticky fingers, makar to nisi rekao, ti želiš jedno ja drugo, ti trajno, ja povremeno, ti da, ja možda. Ali, Srđane, ti si u kurcu, uglavnom, a ja se ne znam baš izražavati: mislim sva ta interpersonalna komunikacija, svi ti subjekti.

onda zove I i kaže da to ništa ne znači. Ja sam rekao da fino miriše: kaže JPG.
I ništa drugo mi nije rečeno. Osim da ne trebam, da me se ne želi i da je eto- možda moglo biti drugačije. I da nitko ne bi trebao biti povređen i da ništa znači ništa. ITD.

Išao sam ulicom. Plakao sam. Sada sam doma i idem spavati. Sutra će biti bolje?

Imunost na ljubav. Kada popiješ malo. Nema je.

da te neven podsjeća na mene.
I da dođem na tu oproštajnu večeru. Uz mene je druga osoba. Tada meni i nije ta sreća namjenjena.

Kada nađu lijek za tugu.Tada kažem još da sam pao u zoru. Na ledu kojeg nije bilo, uz onu hladnoću.
Krv na usnama zbog odgođene prometne nesreće. Nešto je još ispalo. Ona loptica nadanja.
Iz pakosti.
Zore. Koje nisam izdržao. Na zahtjev da te obrišem. Na zahtjev da nestanem.


Lijepog dječaka je uništio. Sam sa sobom nije uspio. Sebičan. Običan. Odličan.

Onda te vidim. Vrijeme se pokvari. Gušiš me. Lažem. Da, lažem.
Sjajne oči i varanje. Sati koji prolaze i pucanja. I prevara, da.
Sve je nenamješteno.

Osim tvog. Namjernog.
Nova boca. I muka mi je. Sve što nisam, od cvijeća. Rastanci koji ne bole. Greške. Velike. Svi žive lakše.

rođak koji cvijeće spušta na pod. neposlano pismo

Dugo mi je trebalo da ti napišem par riječi. Da pokušam ukloniti svu patetiku i bijes, tugu i radost, da dođem na nulu.

Osjećam potrebu ti napisati cijeli traktat- od toga gdje sam bio do toga gdje sam sada. Htio bih ti preslikati i skenirati neke dane jer znam da bi ih mogao osjetiti i razumjeti.

Osjećaja i misli mi fali, to sam ja sada, tu negdje, na čekanju...
Pisat ću ovo pismo dugo, već vidim. Što ti zapravo želim reći? Želim te pitati, saznati, potvrditi, želim da mi olakšaš, da ukažeš...

Vrijeme valjda čini stvari besmislenijima i možda baš zato ti se sada obraćam. Da to nešto ne izgubi smisao, zbog ipak neke izvjesne vjere u smisao, zbog potrebe za smislom. Zbog zahvale, jer sam uz tebe osjetio trag smisla...ljubav.

To vrijeme s tobom...toliko sam pričao o tom vremenu, pisao, punu godinu dana, na blogu, o tebi, o nama, o svijetu, o izmišljenostima, o stvarima srca, egu..

Graničim od toga da ti postavim pitanja (na koja predugo čekam odgovor i /ili ga tražim od drugih ljudi) do toga da ti se zahvalim za najljepši period života do toga da se ispričam...

Želim staviti cijeli svijet u ovaj mail, da ga ti seciraš, analiziraš i editiraš. Neće se to dogoditi, nisam baš virtuoz s riječima.

Volio sam tvoja mišljenja. Volio sam sve u vezi tebe.

Izmješten sam. Želim napisati par točnih premisa od kojih bih mogao krenuti u potragu za odgovorom. Što sam ti značio? Kada sam ti značio?

Tri mjeseca bez razgovora s tobom, ispušten u divljinu i prazninu svijeta od kojeg sam htio pobjeći. Na ulici, u krevetu nepoznatih, kod tkzv prijatelja i sa sedam ispita u 7. mjesecu.

Sjećam se zahvale za vikende i nepodnošljivu lakoću postojanja. Točka preokreta.
Uz tebe je vrijeme stajalo, a nakon tebe je nestalo. Činilo mi se da sam sve zaboravio..kao i da ovo nikada neću objaviti...

osobna mitologija i ja. dok smo ostali isti. dah na pola koraka.

osjeća se mlađim. ja starijim. Uz neke nove klince. U što vjeruješ? U ljubav, kaže.
Lud sam za tobom, ali ovo jeste vreme ludih.
Shvaćam da sam sa svima završio.

Prvo u rukama Fragmenti ljubavnog diskursa. Moja glavna referenca zadnje dvije godine. Godina dana nakon Q.-a, možda govori da mi ne treba u odnosu na sve druge. I dalje sam nov u ovom stripu. Nema mi mjesta.

Netko je čekao na moj znak. Na mene.**

Samo se tuge broje? Sudbina: na korak do svega, ali u svemu, uz tvoj rukopis. Da li te ja volim? Uvijek je pogled skriven. Na vrijeme.Jesen koja je kriva. Koja rasturi, siva.

Reći ću sve što sam zamislio. Mojoj mistici. Mom prokletstvu.
Uz svu promiskuitetnost, potrebu za posjedovanjem i ljubomorom. I zima u srcu.

Svi su racionalniji od mene. Bili. Znaju se maknuti kada je kraj. Prepoznaju znakove na putu. Daje mi potvrdu za sve što jesam bio. Kao i M. Ni sada ne mogu u srcu ispisati ta dva imena. Uvijek smo ostali isti. Samo se pitam.

seks kao najjeftinija ugoda, dok ne uživaš u hrani i drugim blagodatima. Kemija.

U razgovorima saznajem da jeftina psihologija vodi i moj mozak. Svaki put dok izgovaram: ti si moja ljubav, med, šećer.Provjerena varijanta moje tajne molitve: ti si najbolje što znam.

Sve mi govori da je malo ljudi kao ti: dok smo u krevetu.Doista smo malo pričali.

Ne uživamo u vlastitim postignućima, u bojama, u hrani, u toplini ovoga ili onoga. Nemamo novaca. Seks još jedino osigurava ugodu pa kao nahranjeni štakori se kovitlamo u tom krugu, koji samo je krug. I onda govorimo: Umirem, sto do dvjesto puta dnevno. Fina alatka za srednji do niski stalež.

Sobe i ulice mi mirišu na tebe. Onda pomislim da sam još lud za tobom. Onda.
I uvijek poezija: Ali ja ostajem bez onog koji pretvarao se u leptira baš onda kada je bila noć ista kao ova...

sex-----is--------cheap