Dugo mi je trebalo da ti napišem par riječi. Da pokušam ukloniti svu patetiku i bijes, tugu i radost, da dođem na nulu.
Osjećam potrebu ti napisati cijeli traktat- od toga gdje sam bio do toga gdje sam sada. Htio bih ti preslikati i skenirati neke dane jer znam da bi ih mogao osjetiti i razumjeti.
Osjećaja i misli mi fali, to sam ja sada, tu negdje, na čekanju...
Pisat ću ovo pismo dugo, već vidim. Što ti zapravo želim reći? Želim te pitati, saznati, potvrditi, želim da mi olakšaš, da ukažeš...
Vrijeme valjda čini stvari besmislenijima i možda baš zato ti se sada obraćam. Da to nešto ne izgubi smisao, zbog ipak neke izvjesne vjere u smisao, zbog potrebe za smislom. Zbog zahvale, jer sam uz tebe osjetio trag smisla...ljubav.
To vrijeme s tobom...toliko sam pričao o tom vremenu, pisao, punu godinu dana, na blogu, o tebi, o nama, o svijetu, o izmišljenostima, o stvarima srca, egu..
Graničim od toga da ti postavim pitanja (na koja predugo čekam odgovor i /ili ga tražim od drugih ljudi) do toga da ti se zahvalim za najljepši period života do toga da se ispričam...
Želim staviti cijeli svijet u ovaj mail, da ga ti seciraš, analiziraš i editiraš. Neće se to dogoditi, nisam baš virtuoz s riječima.
Volio sam tvoja mišljenja. Volio sam sve u vezi tebe.
Izmješten sam. Želim napisati par točnih premisa od kojih bih mogao krenuti u potragu za odgovorom. Što sam ti značio? Kada sam ti značio?
Tri mjeseca bez razgovora s tobom, ispušten u divljinu i prazninu svijeta od kojeg sam htio pobjeći. Na ulici, u krevetu nepoznatih, kod tkzv prijatelja i sa sedam ispita u 7. mjesecu.
Sjećam se zahvale za vikende i nepodnošljivu lakoću postojanja. Točka preokreta.
Uz tebe je vrijeme stajalo, a nakon tebe je nestalo. Činilo mi se da sam sve zaboravio..kao i da ovo nikada neću objaviti...
