Iz: nekada davno napisano na papir. zaljepilo mi se za prste.
mislim da je danas glupo pričati i iznova stvarati svijet koji već postoji i s kojim, uzgred rečeno, je malo ljudi zadovoljno.
No, uvijek pričamo. O onome što volimo, poznajemo, mrzimo ili moramo.
I ja krećem tim stopama. Volio bih govoriti o strašnim slučajnostima kojih je, ovaj život koji poznajemo, pun.
Kao na primjer, onaj dan. Sjećam se, probudio sam se u onoj svetoj nedjeljnoj tišini, iako je bila srijeda. I iako se taj dan od mene opet očekivalo- sve. Ili sam to samo ja očekivao. Nevažno.
Ustao sam se kao kada se kompjuter "diže" kada ga upalite. Prvo mora prepoznati sve što ima u sebi da bi krenuo u pogon. Takav sam i ja bio, svaki sam dan iznova, sa ciljem "prihvaćanja" života, vlastitog i jedinog, razmišljao o svojoj nadrealnoj prošlosti, njemu, njoj i velikim rozim oblacima snova koji su čekali na svoje rođenje u Stvarnom životu.
Tada bi me uhvatila panika. Strah. Glad. Znoj. Žeđ. Najgora tj. najbolja je bila svijest da sam sada- ipak sam, "da sve što mi se događa je stvar mog odabira"..itd.
I od toga me često, stručno psihosomatski, me boli rame ili se koči vrat. U izlistavanju stvari koje su morale biti izlistane bile su redom: tatina smrtna bolest, mamina neuroza, besparica, sp, fakultet koji mi je dosadan, potplaćeni posao, dosadni ljudi, gluma..Sve sa svojim potrebama, željama i pozdravima.
Katkad histerično smiješno, još češće tragično i dementno.
Biti pribran i pristojan. Biti učtljiv, razgovorljiv, susretljiv. Biti svoj. Tih. Po potrebi grub. Nisam. Jednostavno nisam.
I dalje plačem kada prepoznam sebi sličnog, u filmu, u knjizi, na ulici. Čemu to samosažaljevanje?
Imam li, realno, uopće toliko materijala? Ili je to samo jedna od onih društveno nepoželjnih, a zapravo u umjetničkom svijetu vrlina...ili slična, medicinska dijagnoza?
Mazohist? Mrzim ta privatna pitanja, postavljena kao dogma Jesi ili Nisi? Sve u što ne želiš vjerovati, ali i sve od čega se želiš maknuti.
Više mi je puta, više njih, nasamo reklo: Ne znam što da ti kažem. Vrlo često je to u mom poimanju bio kompliment mojoj veličanstvenoj i neprikosnovenoj osobnosti. Mojoj unikatnosti. Mojoj pojavi. Sve naravno, do trenutka, dok to nije isplivalo kao mana. Baš kao velike junakinje crnobijelih filmova sam pukao, klečao, pijo.
Stranci i tužna muzika nisu najsretniji lijek. Potom koferi i odlazak. Kupio kartu i vratio se tamo od kud sam jednom došao. I tamo je postalo lošije, gore, tužnije.
Sada se vraćam: u tišinu i hladnoću. Da, tamo od kud sam jednom otišao, u kratkim intervalima.
Od ovoga jedino možeš poželjeti napraviti djelo. Nešto poput klasika. Ne znam gdje leži snaga za to. Čini mi se da sva velika djela, da svim velikim glumcima, filmovima, slikama fali baš to. Preslik života. Čini mi se katkad, da baš kao što je i Oscar Wilde rekao- je sva umjetnost nevažna.
Da sve ono što se događa u životima, ono najvažnije, najsmiješnije, najbolnije se nikada ne može prenjeti. To uvijek ostaje u tom međuprostoru, u tišini, opet ju moram navesti. U onom bespuću unutarnjeg. Kao još jedna točka. Kao još jedan početak.
Biti nadmoćniji od svog favorita. Ponovo se rađam. Od sreće se isto plače.
Duše se diraju, dok tijela umiru. Tiha snaga koja sna uđi ispod kože.
