And I crashed down, and I tumbled but I did not crumble

polako shvaćam da je bilo ičega, to bi bilo rečeno, a ne nešto poput onoga da ispada nekako nevino i sveto: kao, čuvam sve tvoje poruke, kao neću da se ponavlja isti obrazac,kao rekao sam hiljadu puta ne na dvijehiljade načina.

teško mi je priznati da sam pogriješio, previdio, ustrajao na nečemu što me nije htjelo. što sada moram reći da sam odlučio stati s tim, čemu više ne znam ni ime, osim opisnog pokušaja: htio sam pokazati da mi je stalo, pokazati potrebu za povezivanjem unatoč i zbog stvari koje su nam slične, zbog pretpostavki- nisam dobro, navodno- čuo što mi se govori. I sada eto- rečeno mi je još jednom ne. I sada, eto- sanjam, zamišljam, pa si govorim proći će, nestat će, bježi od mene.

Odavno znam da sve što vrijedi tu i ostaje. Ovo je očito vrijedilo, pa prestalo vrijediti. Ostajem pri svom.