-Opet pričam s Njim
-Bogom?
- On je negdje, na kraju svijeta
opet...
i govori mi da je zahvalan što ljudi vole fikciju njega
a ja ga intelektualno prozivam
za nemar u rečenicama, za nemar interpunkcije, da me ne može ostaviti u nedoumici
da nema to pravo,
da nitko nema pravo na neodgovornost....
i tako završava ova noć, on odlazi
ja ostajem s vinom, sam
izmoren,
pripit
i s punom pepeljarom
bez teksta, bez materijala, bez tijela.
-Eto, ovo što si sad napisao ti može biti materijal.
-Ma, ali znaš, zajebeš to sve.
mislim, ne može
ali radi to...
a ja kao dresirani pas skačem na migove
ja bih Istinu
a on bi Život...
-Mhm
možda najbolje da se lijepo povučeš u krevet
i prepustiš se,
možda rješenje dođe u snu.
21. 01. 2011.
Za (nju/nas/mene) je sve počelo na taj način, s tim uočljivim licem, tako iscrpljenim, s tim prijevremenim podočnjacima, koji su prethodili pokusu.
I tvrdi da ga gnjave i da nemaju pravo na to. Uzimati mu ono malo "sebe" što mu je ostalo za Sebe. Skoro nisam čuo tako nesvjesnu tvrdnju, dovedenu do blasfemije.
Očito mi je zadatak utvrđivanje stilskih figura, prepoznavanje istih u svakodnevnom, interpretacija, implementacija i objava!
Tvrdim ja dalje da pitanje shvaćanja i mogućnosti shvaćanja naravno ostaju na onom kome to govoriš (meni?). No, da ne bude zabune, samo sam postavio pitanja (iz srca?!?, te i onako dosadne metafore)- bez pretenzija za gnjavažom, dosadom ili čim već. Više u ime radosti.
Naglašavam da se ugroza treba spasiti, ako već jesu oko tebe, a ne u tebi.
I tu je negdje skončala situacija. Nitko nikome ništa nije rekao.
Pojavile su se vibracije koje su bile inducirane (čini mi se) nečim drugim. Nekim drugim.
Do nekada. Do nečeg: Drugog.
Očito mi je zadatak utvrđivanje stilskih figura, prepoznavanje istih u svakodnevnom, interpretacija, implementacija i objava!
Tvrdim ja dalje da pitanje shvaćanja i mogućnosti shvaćanja naravno ostaju na onom kome to govoriš (meni?). No, da ne bude zabune, samo sam postavio pitanja (iz srca?!?, te i onako dosadne metafore)- bez pretenzija za gnjavažom, dosadom ili čim već. Više u ime radosti.
Naglašavam da se ugroza treba spasiti, ako već jesu oko tebe, a ne u tebi.
I tu je negdje skončala situacija. Nitko nikome ništa nije rekao.
Pojavile su se vibracije koje su bile inducirane (čini mi se) nečim drugim. Nekim drugim.
Do nekada. Do nečeg: Drugog.
15. 01. 2011.
Neke priče ne treba pričati. Rasplaču.
Rasplakao sam se jer je na tren ova zima izgledala kao da je proljeće
i jer se na tren učinilo da mi se obraćaš iz biljaka, iz cestovnih
znakova, s anonimnih profila. Samo zato. Nije strašno. Nije prvi put.
Rasplakao sam se i jer sam ležao u krevetu i mislio da je to istina i
da je ta istina moguća, ta- da mi se obraćaš od svukud jer volim
vjerovati. Volim misliti da je život nešto više, da je ljubav, ona
naša- da je to nešto najviše. Međutim.
Razmišljao sam kako bi bilo da mi kažeš: "Ostajem." I nisam razmislio
svoju reakciju. Predugo sam odlazio predaleko, a sada mi i malo zvuči
previše. Tako to bude.
U tim snovima je odavno moguć život. Samo tamo. Nigdje drugdje. To
znam i ne znam što s tim. Čitam njegove riječi i shvaćam da ih ne
volim, da ih mrzim. Ljubomoran sam. Nisam dio priče niti na jedan
način. Onda kada ih je pisao- ja jednostavno nisam postojao u njegovom
životu, ali ja ne vidim ni da me naslućuje niti da treba ikakvu sliku
mene ovakvog kakav jesam. Rastužuje me. Ne smijem to nikome reći. To
neću nikome reći.
Iako nitko od nas nema nikoga. Unatoč.
Ne možemo imati djecu, ni udaljenu kuću na nekom divnom brdu.
Ne znam epitete za ta divna mjesta. Ne znam želje za djecu. Sve mi je
zabranjeno. Sve nam je zabranjeno. Ne smijemo imati ni grč oko toga.
Nikome to ne smijemo reći. Još jednom.
Da smo na nekoj obali, mi se sigurno ne bi htjeli vratiti u grad.
Sigurno bi se ljubili po tim pješčanim plažama, poderanih džepova ali
velikih srca. Pjevao bi mi. Moje najdraže pjesme. Ne bi znao pjevati,
ali bih ja znao cijeniti. Usne bi ti mirisale na grožđe, a to bi
značilo da smo stariji. Bože, koliko bih te volio....
Kada gledaš strahu u oči, on prestaje postojati?
Htio sam biti dio nečijeg života. Taj prvi put. I nije bilo dozvoljeno. Ne znam kako da ovo ne zvuči patetično.
Koje riječi reći? Da ispadne kao da mi nije stalo. Ni malo? Nemoguće. Nestvarno, ali nemoguće.
Rasplakao se i kada su ga slikali i kada ga nitko nije došao pokupiti, s te ceste.
Sjetio se bake i onog trenutka kada su ga i ona i djeda htjeli spasiti od roditelja. Sjetio se da je govorila da samo mora biti dobar i pošten. Nema spašavanja života. Ta konstrukcija je loša. Lažna.
Sjetio se i kako je On gasio televizor i kako je bilo hladno u dnevnom boravku i kako se nitko nije zanimao za njega i kako je mislio da neće moći biti bolje, a kad bi bilo bolje, onda bi se sklupčao na krevetu i spavao, iako mu je smetao i dim i šećeri koje su mu davali. Bojao se za nju i za njih. Bojao se njega. Mrzio ga je.
A on je stalno bio pijan a ni jedan otac nije bio stalno pijan. Svi očevi su imali automobile i moderne hlače. A dijete se klelo da će mu pljunuti na grob i molilo je Boga da ovaj umre, da samo bude mir u kući. A ona je obećavala da će mu se nalajati svake nedjelje ponovo i da će se sve promijeniti nakon te nedjelje. A on bi šutio i negirao da je to napravio. Nedjelje bi bile lijepe: malo bi se šutilo pa bi se jelo pa bi se gledalo nedjeljno popodne na tv-u. A nekada bi on i nedjelje zajebao. A onda se dijete odselilo i mrzilo nedjelje.
To jadno dijete je plakalo svaki dan i svaki božji dan molilo Boga: da svi prežive, da budu sretni pa po cijenu da ono samo ne bude. To dijete je bilo bolesno svake zime a i svako malo bolesno. Htjelo je privući pažnju. A nije uspjevalo.
Krstilo se po dvadeset puta prije spavanja, a dok se on ne bi vratio doma ni dijete ne bi spavalo. A onda bi baba cijelu noć jaukala, plakala jer je bolovala. A dijete je gledalo te sulude sapunice i sanjalo da će mu takav život biti. Jednom. Da će se ta sreća dogoditi. A dijete je mislilo i da je ružno. A nije bilo. Ali je mislilo da je.
Tople su te suze i jako slane.
A onda se on razbolio.
I mislili su da je to to, da će prestati piti, da će preživjeti i da će sve al baš sve biti u redu. A jebeno ništa nije bilo u redu. Postajalo je gore. I gore, majku mu jebem. Teže i usranije.
(Oprostite, i dalje ne volim to dijete.)
I dalje je pio pa ju je onda i tukao pa su i osiromašili pa se još više razbolio.
I onda je umro.
Ja ne znam što da kažem za to dijete. Ja ne znam kako je ono ili što mu je.
Vide ga sada svugdje. Kažu da mu ide i ono to samo za sebe kaže. Ide. Ide nekuda.
A prije nego što je umro je rekao da bude hrabar i ovaj je rekao da će biti hrabar.
I rekao je da će skupa morati biti hrabri i da će preživjeti i da će....
Ali on nije.
i jer se na tren učinilo da mi se obraćaš iz biljaka, iz cestovnih
znakova, s anonimnih profila. Samo zato. Nije strašno. Nije prvi put.
Rasplakao sam se i jer sam ležao u krevetu i mislio da je to istina i
da je ta istina moguća, ta- da mi se obraćaš od svukud jer volim
vjerovati. Volim misliti da je život nešto više, da je ljubav, ona
naša- da je to nešto najviše. Međutim.
Razmišljao sam kako bi bilo da mi kažeš: "Ostajem." I nisam razmislio
svoju reakciju. Predugo sam odlazio predaleko, a sada mi i malo zvuči
previše. Tako to bude.
U tim snovima je odavno moguć život. Samo tamo. Nigdje drugdje. To
znam i ne znam što s tim. Čitam njegove riječi i shvaćam da ih ne
volim, da ih mrzim. Ljubomoran sam. Nisam dio priče niti na jedan
način. Onda kada ih je pisao- ja jednostavno nisam postojao u njegovom
životu, ali ja ne vidim ni da me naslućuje niti da treba ikakvu sliku
mene ovakvog kakav jesam. Rastužuje me. Ne smijem to nikome reći. To
neću nikome reći.
Iako nitko od nas nema nikoga. Unatoč.
Ne možemo imati djecu, ni udaljenu kuću na nekom divnom brdu.
Ne znam epitete za ta divna mjesta. Ne znam želje za djecu. Sve mi je
zabranjeno. Sve nam je zabranjeno. Ne smijemo imati ni grč oko toga.
Nikome to ne smijemo reći. Još jednom.
Da smo na nekoj obali, mi se sigurno ne bi htjeli vratiti u grad.
Sigurno bi se ljubili po tim pješčanim plažama, poderanih džepova ali
velikih srca. Pjevao bi mi. Moje najdraže pjesme. Ne bi znao pjevati,
ali bih ja znao cijeniti. Usne bi ti mirisale na grožđe, a to bi
značilo da smo stariji. Bože, koliko bih te volio....
Kada gledaš strahu u oči, on prestaje postojati?
Htio sam biti dio nečijeg života. Taj prvi put. I nije bilo dozvoljeno. Ne znam kako da ovo ne zvuči patetično.
Koje riječi reći? Da ispadne kao da mi nije stalo. Ni malo? Nemoguće. Nestvarno, ali nemoguće.
Rasplakao se i kada su ga slikali i kada ga nitko nije došao pokupiti, s te ceste.
Sjetio se bake i onog trenutka kada su ga i ona i djeda htjeli spasiti od roditelja. Sjetio se da je govorila da samo mora biti dobar i pošten. Nema spašavanja života. Ta konstrukcija je loša. Lažna.
Sjetio se i kako je On gasio televizor i kako je bilo hladno u dnevnom boravku i kako se nitko nije zanimao za njega i kako je mislio da neće moći biti bolje, a kad bi bilo bolje, onda bi se sklupčao na krevetu i spavao, iako mu je smetao i dim i šećeri koje su mu davali. Bojao se za nju i za njih. Bojao se njega. Mrzio ga je.
A on je stalno bio pijan a ni jedan otac nije bio stalno pijan. Svi očevi su imali automobile i moderne hlače. A dijete se klelo da će mu pljunuti na grob i molilo je Boga da ovaj umre, da samo bude mir u kući. A ona je obećavala da će mu se nalajati svake nedjelje ponovo i da će se sve promijeniti nakon te nedjelje. A on bi šutio i negirao da je to napravio. Nedjelje bi bile lijepe: malo bi se šutilo pa bi se jelo pa bi se gledalo nedjeljno popodne na tv-u. A nekada bi on i nedjelje zajebao. A onda se dijete odselilo i mrzilo nedjelje.
To jadno dijete je plakalo svaki dan i svaki božji dan molilo Boga: da svi prežive, da budu sretni pa po cijenu da ono samo ne bude. To dijete je bilo bolesno svake zime a i svako malo bolesno. Htjelo je privući pažnju. A nije uspjevalo.
Krstilo se po dvadeset puta prije spavanja, a dok se on ne bi vratio doma ni dijete ne bi spavalo. A onda bi baba cijelu noć jaukala, plakala jer je bolovala. A dijete je gledalo te sulude sapunice i sanjalo da će mu takav život biti. Jednom. Da će se ta sreća dogoditi. A dijete je mislilo i da je ružno. A nije bilo. Ali je mislilo da je.
Tople su te suze i jako slane.
A onda se on razbolio.
I mislili su da je to to, da će prestati piti, da će preživjeti i da će sve al baš sve biti u redu. A jebeno ništa nije bilo u redu. Postajalo je gore. I gore, majku mu jebem. Teže i usranije.
(Oprostite, i dalje ne volim to dijete.)
I dalje je pio pa ju je onda i tukao pa su i osiromašili pa se još više razbolio.
I onda je umro.
Ja ne znam što da kažem za to dijete. Ja ne znam kako je ono ili što mu je.
Vide ga sada svugdje. Kažu da mu ide i ono to samo za sebe kaže. Ide. Ide nekuda.
A prije nego što je umro je rekao da bude hrabar i ovaj je rekao da će biti hrabar.
I rekao je da će skupa morati biti hrabri i da će preživjeti i da će....
Ali on nije.
29. 12. 2010.
te oči su bile drugačije oči i rekle su u pičku materinu svašta a onda više nisu gledale a mi smo se smijali
Danas neću govoriti o njima već o nama. Nisam vjerovao ali sada vjerujem. Život nas stvarno vodi čudnim putevima. Ljubav se događa u koracima, na koracima i pored koraka. Nije fantazma i nije laž.
Zašto je nešto nastalo? Ali i zašto je nestalo?
Mogao bi cijeli život biti ljubavnik. Zimsko je sunce vani i dosta je hladno. Kaže ovo:
"Stabilna i iskusna u ljubavi i životu, tražim nekog čvršćeg u glavi da nije o oblacima i plahutanjima i da ne misli da je najbolji na planeti.Zaista ne tražim nikakvog super-ljepotana koji je isključivo koncentriran na sebe ,tražim normalnog dečka iz susjedstva.Što te zanima pitaj,pozdrav!"
Mogao bi cijeli život biti ljubavnik. Zimsko je sunce vani i dosta je hladno. Kaže ovo:
"Stabilna i iskusna u ljubavi i životu, tražim nekog čvršćeg u glavi da nije o oblacima i plahutanjima i da ne misli da je najbolji na planeti.Zaista ne tražim nikakvog super-ljepotana koji je isključivo koncentriran na sebe ,tražim normalnog dečka iz susjedstva.Što te zanima pitaj,pozdrav!"
28. 12. 2010.
O stolu je i cvijetu na tom stolu.Nevolje za tumačenje stvarnosti su previsoka cijena.
Budila se i plakala. Uzimala je štap jer nije mogla hodati. A onda je dobila tablete. Priča je i o tome da su joj promijenile pogled na život. Nitko ne sumnja. Zašto bi? Odvedu te u skroz drugom smjeru.
A taj jedan dan je sjedila nasuprot njega i u toj svojoj opijenoj glavi mislila: Ja opet nisam tamo gdje bih trebala biti. Nije otišla dalje s tom misli. Nije imalo smisla. Ukinuti tako jednu divnu laž je kao ubiti ljubav, u njenim definicijama i vrijednostima. Nije bitno.Ma bitno je, majku ti jebem, al ništa s tim.
Ona kaže da postoji uvijek "to nešto neizrečeno". I neki dragi koji ju čeka od tko zna gdje. Hiljade simbola za povratak. Ali nekada se nemamo gdje vratiti.Tu već sranje kreće, a mi stajemo s točkom ili točkama...
A taj jedan dan je sjedila nasuprot njega i u toj svojoj opijenoj glavi mislila: Ja opet nisam tamo gdje bih trebala biti. Nije otišla dalje s tom misli. Nije imalo smisla. Ukinuti tako jednu divnu laž je kao ubiti ljubav, u njenim definicijama i vrijednostima. Nije bitno.Ma bitno je, majku ti jebem, al ništa s tim.
Ona kaže da postoji uvijek "to nešto neizrečeno". I neki dragi koji ju čeka od tko zna gdje. Hiljade simbola za povratak. Ali nekada se nemamo gdje vratiti.Tu već sranje kreće, a mi stajemo s točkom ili točkama...
25. 12. 2010.
11. 12. 2010.
Vrijeme u glavnoj ulozi. Moglo bi početi ovako : EVO, ZAMALO.
17. 11. 2010.
KAŽU:[ zajednička tajna je najbolji početak ]. I onda zašute, oni koji kažu.
To bude nekako ovako:
*ukineš jednu ovisnost a s drugom započneš rat.
Dakle, radi se o ovisničkoj strukturi ličnosti. Da ne bude zabune.
*morao sam te simbolički ubiti, oprosti.. Tada mene manje boli stvarna bol, a tebe, tebe to neće ni dotaknuti. Zavidim ti. Nećeš ni primjetiti da me nema. U redu. To nije bilo lako reći. A tek napisati. No, tko me pita. Ja sebe ne. Itd.
*Idemo dalje. Samo ne znam kud. Nije važno. Stop. Mislio sam, zamislio sam, da si moj stop.
*Kada mislim o tebi shvaćam da nemam što puno reći. Bilo je par trenutaka koji su imali potencijal. Par minuta uživljavanja i par minuta razgraničavanja. O njima bi bilo dobro nešto reći. O razgraničavanjima. No, što?Nisam te ni upoznao. Opet, niti jednog od Vas ja nisam upoznao. A izgledalo je kao da jesam. Izgledalo je kao da hoću. Međutim.
*Međutim
*ukineš jednu ovisnost a s drugom započneš rat.
Dakle, radi se o ovisničkoj strukturi ličnosti. Da ne bude zabune.
*morao sam te simbolički ubiti, oprosti.. Tada mene manje boli stvarna bol, a tebe, tebe to neće ni dotaknuti. Zavidim ti. Nećeš ni primjetiti da me nema. U redu. To nije bilo lako reći. A tek napisati. No, tko me pita. Ja sebe ne. Itd.
*Idemo dalje. Samo ne znam kud. Nije važno. Stop. Mislio sam, zamislio sam, da si moj stop.
*Kada mislim o tebi shvaćam da nemam što puno reći. Bilo je par trenutaka koji su imali potencijal. Par minuta uživljavanja i par minuta razgraničavanja. O njima bi bilo dobro nešto reći. O razgraničavanjima. No, što?Nisam te ni upoznao. Opet, niti jednog od Vas ja nisam upoznao. A izgledalo je kao da jesam. Izgledalo je kao da hoću. Međutim.
*Međutim
09. 11. 2010.
Čak ni na tvojim zen nebesima nećemo se sresti.(Kažem: možda se i vratim. Znaš ti čemu služe laži) S.P.
ti : ja
Ako me tijelo ne vara; ili je to samo moja fantazija.
Rekla mi je da joj se u početku činilo da sam ja inferioran ali da se ispostavilo da tome i nije tako te da se radi o igrokazu. Da u suštini- mene više zanima odnos moći, te da je druga Osoba- nemoćni moćnik.
Tu je već prošlo sat vremena. CUT.
Mi nećemo predugo biti ovdje. Svaki zvuk od tamo me podsjeća na ovo sada: Tebe.
Sada je to sve samo bivše. Ništa više. Kao i ovo sada.
Ako me tijelo ne vara; ili je to samo moja fantazija.
Rekla mi je da joj se u početku činilo da sam ja inferioran ali da se ispostavilo da tome i nije tako te da se radi o igrokazu. Da u suštini- mene više zanima odnos moći, te da je druga Osoba- nemoćni moćnik.
Tu je već prošlo sat vremena. CUT.
Mi nećemo predugo biti ovdje. Svaki zvuk od tamo me podsjeća na ovo sada: Tebe.
Sada je to sve samo bivše. Ništa više. Kao i ovo sada.
06. 11. 2010.
Mislim na srcedrapateljne i/ili smiješne priče. Na ekstremno i skurilno. Na tragedije, farse, prave tragedije.Pravu ganutost, parodiranu sentimentalnost.
Slomit ćeš si srce. Slomit ćeš si srce.
Slomio si je srce. Slomio si je srce.
Slomljeno je. Dobro je slomljeno. Otvoreno je. Ništa se nije dogodilo. Pstttttt !
Ništa se nije dogodilo ali:
isto boli.
Identično. Samo se pojavi zavojitost pa se pojavi neka hladnoća pa neki čvor. I stane. Al ne stane srce; stane nešto drugo, nešto sasvim drugo. Sve je nešto drugo. I ništa u tome svemu je nešto drugo.
Ovo kao da je pisano za tebe.
Nije se mogao sjetiti boli. Ali se ona sjetila njega. I onda su se sreli.
I prošetali su ulicom; prošetali su se po noći. Bili su zagrljeni. Izgledalo je kao da se vole.
Ali to samo tako izgleda. Ljubavna slika zna zavarati. Nadamo se. Skupa se nadamo.
I ništa od toga. Ljubav bez izazova. Hiljadita ljubav bez izazova.
Ovaj sirotan ništa ne vjeruje i misli da nitko ništa ne osjeća i misli da on ništa ne osjeća i da sve može preskočiti i zaboraviti i izbrisati. Ne da si pravo da mu išta smeta.
Nema veze s nikim drugim.Baš ništa.
Slomio si je srce. Slomio si je srce.
Slomljeno je. Dobro je slomljeno. Otvoreno je. Ništa se nije dogodilo. Pstttttt !
Ništa se nije dogodilo ali:
isto boli.
Identično. Samo se pojavi zavojitost pa se pojavi neka hladnoća pa neki čvor. I stane. Al ne stane srce; stane nešto drugo, nešto sasvim drugo. Sve je nešto drugo. I ništa u tome svemu je nešto drugo.
Ovo kao da je pisano za tebe.
Nije se mogao sjetiti boli. Ali se ona sjetila njega. I onda su se sreli.
I prošetali su ulicom; prošetali su se po noći. Bili su zagrljeni. Izgledalo je kao da se vole.
Ali to samo tako izgleda. Ljubavna slika zna zavarati. Nadamo se. Skupa se nadamo.
I ništa od toga.
Ovaj sirotan ništa ne vjeruje i misli da nitko ništa ne osjeća i misli da on ništa ne osjeća i da sve može preskočiti i zaboraviti i izbrisati. Ne da si pravo da mu išta smeta.
Nema veze s nikim drugim.
29. 10. 2010.
[ bajke o bajkama i bajkinim majkama ]
Zazvuči kao obećanje a onda kao jauk. Kao neka ptica kojoj je nešto zapelo u kljunu dok je htjela jesti. Tako nekako. Onda to nazovem iluzijom. Ali, nemaš pojma koliko je stvarna.
Onda čiste smeće, ono veliko, ogromno, pokidano. I onda ga nema. Tako završi život tih objekata. Samo ih pokupe i prevezu. Tako završi i čovjekov život.
Odgovori su tu. Nauči ih. Priznaj ih. I onda je sve u redu. Ali baš sve. Sve što možeš strpati u Sve.
Samo se nemoj bojati. Nema razloga za strah.
Pitaš se: Koliko vas je, a koliko je mene?
I ja isto.
Onda čiste smeće, ono veliko, ogromno, pokidano. I onda ga nema. Tako završi život tih objekata. Samo ih pokupe i prevezu. Tako završi i čovjekov život.
Odgovori su tu. Nauči ih. Priznaj ih. I onda je sve u redu. Ali baš sve. Sve što možeš strpati u Sve.
Samo se nemoj bojati. Nema razloga za strah.
Pitaš se: Koliko vas je, a koliko je mene?
I ja isto.
26. 10. 2010.
Prvi znak početka razumijevanja je želja za smrću.
Još od onda kada sam te nadživjeo. Sličite.
Dapače- isto je sve. Ja sam isti. Uz vreću obećanja koje sam sam sebi dao.
Povjerenje nije vraćeno, a povraća mi se.
Uživo su te rečenice bitno nakaradnije. Zvuče nestvarno.
Poput: Ja ne znam živjeti.
Ili: Tko bi tebe zaboravio?
Ili: Ja tebi suštinski ništa ne vjerujem.
Ne znam zašto si ovdje. Ovo mi sve izgleda bez veze.
- Osjećaš se načeto?
- Ja isto.
Morat ću i tebe izbrisati. Na tren se učinilo da neću.
Ali- mi nemamo ništa zajedničko koliko god možda očito bilo da imamo. Ja bih ipak bajku spram svega ovog mogućeg. Ja bih kraj. I krijesnice. Na putu.
I onda sjećanja: na jednu noć, na jednu vožnju, na jednu godinu, na jedna vrata. I stop.Čemu?
Onda se sjećanja brišu. Ljubav se ne ogrće.
Ne dižem te s koljena. Nema oprosta.
-Oslobađam te, a tko će mene?
- Nije istina. Ovo je zatvor.
- I onda nikada.
- I daleko od tvojih usana. I pogleda. I svega što je moglo biti: ponovo.
Zauvijek ću biti tu.
Dapače- isto je sve. Ja sam isti. Uz vreću obećanja koje sam sam sebi dao.
Povjerenje nije vraćeno, a povraća mi se.
Uživo su te rečenice bitno nakaradnije. Zvuče nestvarno.
Poput: Ja ne znam živjeti.
Ili: Tko bi tebe zaboravio?
Ili: Ja tebi suštinski ništa ne vjerujem.
Ne znam zašto si ovdje. Ovo mi sve izgleda bez veze.
- Osjećaš se načeto?
- Ja isto.
Morat ću i tebe izbrisati. Na tren se učinilo da neću.
Ali- mi nemamo ništa zajedničko koliko god možda očito bilo da imamo. Ja bih ipak bajku spram svega ovog mogućeg. Ja bih kraj. I krijesnice. Na putu.
I onda sjećanja: na jednu noć, na jednu vožnju, na jednu godinu, na jedna vrata. I stop.Čemu?
Onda se sjećanja brišu. Ljubav se ne ogrće.
Ne dižem te s koljena. Nema oprosta.
-Oslobađam te, a tko će mene?
- Nije istina. Ovo je zatvor.
- I onda nikada.
- I daleko od tvojih usana. I pogleda. I svega što je moglo biti: ponovo.
Zauvijek ću biti tu.
23. 10. 2010.
it is love which makes the truth of which sex is capable, and not the inverse
Na obrvama. Na usnama. Na britvi s ceste. Sjedio sam.
Sjedio sam na tvojoj kosi; na stomaku; na noktima. Izgledalo je kao da je smiješno. Naravno, nije bilo.
Bilo je grozno. Nisam birao. Nisam znao a ni mogao. Tišina. Točka.
Sjedio sam ti na rukama i na nogama. Nismo pričali. Nismo oprali ruke.
Bacio sam tvoju kosu u vodu. Počupanu.Htio sam ti pjevati. Htio sam ti reći svašta. Baš svašta.
Ja sam bolji. I mogu sve i mogu samo jedno.Tjerao sam te doma; u hodnike; u mrakove; s amajlijom.
Trčali smo. Hodali smo. Nismo se znali. Svo vrijeme i svo ono koje će tek doći. Mi se nećemo znati.
Sjedio sam na tvojoj kosi; na stomaku; na noktima. Izgledalo je kao da je smiješno. Naravno, nije bilo.
Bilo je grozno. Nisam birao. Nisam znao a ni mogao. Tišina. Točka.
Sjedio sam ti na rukama i na nogama. Nismo pričali. Nismo oprali ruke.
Bacio sam tvoju kosu u vodu. Počupanu.Htio sam ti pjevati. Htio sam ti reći svašta. Baš svašta.
Ja sam bolji. I mogu sve i mogu samo jedno.Tjerao sam te doma; u hodnike; u mrakove; s amajlijom.
Trčali smo. Hodali smo. Nismo se znali. Svo vrijeme i svo ono koje će tek doći. Mi se nećemo znati.
21. 10. 2010.
Ali da sebi jednom možeš dokazati:ali onda je bilo ono vrijeme a ne ovaj D-mol
Rekao je da si akademski građanin i da si uspješan čovjek. A ti trebaš da znaš da sam ti ja dala više potpore i da ideš u školu i da ideš na fakultet. Je da sam plakala i da sada plačem, kao i sada što plačem jer sam sretna, samo sam ljuta jer ne mogu svoje probleme izrješavati, jebiga, pa sam i to rekla da mi u ratama šalju. Pa mi smeće dvije hiljade košta i onda kad se sretnemo na paralelama gruvamo jedno na drugo. Ja bar mislim da ti pridajem dosta svoje pažnje. Kada te pitam nešto: ti kažeš : to nije tvoj problem. I da- ti imaš samo mene, i ti i ona. Ali ja tražim savjet od tebe, ti si meni...
U mom životu je bilo puno oblaka, grmljavina, u tom ste se izdešavali i vi. Ali imam osjećaj da se sva krivnja prebacuje na mene, ali trebate da shvatite da sam ja bila stupac i osjećam da udaram u stupac. Kada saberem život onda shvatim da nije bilo sve tako crno: vi niste bili ni gladni ni žedni ni da ste gledali da on mene ubija. Je, gledali ste svađu. Ali kada je došao rat. Prvo nama, pa vama pa svima ostalima. Mi smo bili ljudi koji smo imali do rata. Vidiš što smo sagradili. Mi nismo toga kredita puno ni imali.
On je bio bohem, on je imao dušu za vas, on je vama srao ali vas je volio. On je ispoljavao nešto iz svog djetinjstva. Znači- i vi ćete. Ja sam od 2000.-2008. imala tri sprovoda. Ti znaš kako sam ja ostala- s masom problema. To je meni jedno opterećenje. Tvoji uspjesi su i moji uspjesi. Samo da ti usporedim.
I onda kada me isplate: moram platiti struju i jebiga- platiti kredite i u pizdi materini sam. I onda sam opet ispod minusa. A sad, da ja prodajem kuću- ma nema šanse. I to ne bi bila moja kuća- to bi mene ubilo.
U mom životu je bilo puno oblaka, grmljavina, u tom ste se izdešavali i vi. Ali imam osjećaj da se sva krivnja prebacuje na mene, ali trebate da shvatite da sam ja bila stupac i osjećam da udaram u stupac. Kada saberem život onda shvatim da nije bilo sve tako crno: vi niste bili ni gladni ni žedni ni da ste gledali da on mene ubija. Je, gledali ste svađu. Ali kada je došao rat. Prvo nama, pa vama pa svima ostalima. Mi smo bili ljudi koji smo imali do rata. Vidiš što smo sagradili. Mi nismo toga kredita puno ni imali.
On je bio bohem, on je imao dušu za vas, on je vama srao ali vas je volio. On je ispoljavao nešto iz svog djetinjstva. Znači- i vi ćete. Ja sam od 2000.-2008. imala tri sprovoda. Ti znaš kako sam ja ostala- s masom problema. To je meni jedno opterećenje. Tvoji uspjesi su i moji uspjesi. Samo da ti usporedim.
I onda kada me isplate: moram platiti struju i jebiga- platiti kredite i u pizdi materini sam. I onda sam opet ispod minusa. A sad, da ja prodajem kuću- ma nema šanse. I to ne bi bila moja kuća- to bi mene ubilo.
20. 10. 2010.
I jedan jedini razlog. I dva i tri razloga. I sto i hiljadu razloga je isto.
(1.)Danas sam te ostavio. Zadnji put.
Neću te više ostavljati. Za ozbiljno. I ja idem, u onu neku zemlju, na ona neka neba, s onim nekim nosom. I uz neko drugo srce. Srest ćemo se jednom. Rodit ćemo se ponovo. Nemojmo se zajebavati.
(2.)Tvoje usne su slađe od grožđa.
Samo budi tu gdje jesi. Daleko.
(3.)Lažljiva pizdo. Kukavico. Smeće. Govno.
U tom koraku. Do dna.
(4.)Dugo. Bez riječi. Bez zraka. I onda točka i točka i točka i točka. Ni upitnika ni uskličnika.
Neću te više ostavljati. Za ozbiljno. I ja idem, u onu neku zemlju, na ona neka neba, s onim nekim nosom. I uz neko drugo srce. Srest ćemo se jednom. Rodit ćemo se ponovo. Nemojmo se zajebavati.
(2.)Tvoje usne su slađe od grožđa.
Samo budi tu gdje jesi. Daleko.
(3.)Lažljiva pizdo. Kukavico. Smeće. Govno.
U tom koraku. Do dna.
(4.)Dugo. Bez riječi. Bez zraka. I onda točka i točka i točka i točka. Ni upitnika ni uskličnika.
17. 10. 2010.
Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob.
" probaj me ne isključiti baš potpuno
ako ne moraš
ali ako misliš da je tako bolje
shvatit ću
eto, toliko od mene"
[Dio je to osobne povijesti. Ono kada to kažu i ono kada to ne kažu. Zvuči kao da je integralni dio nečega. Nije.
Djeluje kao da imamo nešto. Nemamo. Zvuči kao sretna melodija, a zapravo je improvizacija.
Simulacija.]
[A onda po cijele kišne dane se prepisujemo i pišemo i izmjenjujemo. Po cijele kišne dane,a i za mjeseca.Zvuči kao sranje. Nije.]
[Može izgledati kao da je lako. Onako- jako jako lako.]
[Hiljadu godina, hiljadu vijekova, milenij. Ma sve je prošlo.Volim to reći. I to. To.]
[Ja sam samo.]
[Sve i sve.Da.]
[Ti kažeš da ti je žao i kažeš oprosti zbog zajebancije i zbog sranja, onih i ovih usput.]
[Kažem: Ok.]
[Kažem: Jebeš: Žao mi je.]
14. 10. 2010.
(Ne)zadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
*Kada dan i noć se izjednače i kada trube čistača ulica počnu jaukati. A desit će se.I kada bude topla zora i sretnemo se ispod one jasne, one kristalne mjesečine.
I onda u isti glas kažemo: Dalje. I kada to bude o.k.
*Nebo će padati pa će kiša padati pa će snijeg padati a ja ni tada neću ostati dva tjedna. Tražim da ti dođeš. Na dva tjedna. Jučer je bio drugačiji dan. Što očekuješ?
*Do you believe?
*Sjedimo mi tako i jedemo- isto tako. Usput. On se prekrižio pa zamolio pa prekrižio, a ostalo je vrijeme pričao o financijama i brokerstvu i silnoj silini novaca. Slatko.
*Po cijele dane i po cijele noći je pio i pušio. I govorio da će sve biti u redu i onda ubrzo govorio da ništa neće biti u redu i da se brine. Brinulo ga je što drugi misli. Prenio je. Na potomstvo.
* Bila je povezana s bakom i dedom. Vjerovala je da su oni njeni roditelji.
I onda u isti glas kažemo: Dalje. I kada to bude o.k.
*Nebo će padati pa će kiša padati pa će snijeg padati a ja ni tada neću ostati dva tjedna. Tražim da ti dođeš. Na dva tjedna. Jučer je bio drugačiji dan. Što očekuješ?
*Do you believe?
*Sjedimo mi tako i jedemo- isto tako. Usput. On se prekrižio pa zamolio pa prekrižio, a ostalo je vrijeme pričao o financijama i brokerstvu i silnoj silini novaca. Slatko.
*Po cijele dane i po cijele noći je pio i pušio. I govorio da će sve biti u redu i onda ubrzo govorio da ništa neće biti u redu i da se brine. Brinulo ga je što drugi misli. Prenio je. Na potomstvo.
* Bila je povezana s bakom i dedom. Vjerovala je da su oni njeni roditelji.
11. 10. 2010.
Predstavio se i rekao: Poznajem vas oduvijek. I od tad je tako.
Turbulencije su jer kaže da je lijepo. I želi popričati. Zahvaljujem se i ne odustajem. Naime- po prvi put znam- da nemam od čega odustati. No, dosta s patništvom. Opijenost više nije prilika. Dosta je bilo plakanja na podovima i po balkonima i po podovima i po podovima. Dijagnoza je klasična i liječenje je klasično. Kavom i radom i to je kultura i je- kulturno. Pokrenulo se i sada ne staje.
Pričamo o kulturi i prirodnim znanostima i o mom kulturnom pozivu i osobinom poznavanju mene. Jedna stvar imponira više od druge. Dođe mi da kažem svašta. Ali ne. Onda dođe rupa: noć je i upadaš i upadam. Ne dišemo, ali onda počnem disati. Ne znam zašto to radim. Poslušaj srce? Ma odjebi.
Zamišljam te.
Montiram te.
Tu je glazba.
Tu je ulica.
I sunce.
Pa mjesec. I neke zvijezde i brusnica. Svježa. Dosadno. Osmi je mjesec.
Vrlo sam dobro znao. Onda. Morao sam vidjeti dokle ću.
Izgledalo je ovako:
Počupane obrve. Lijeva više od desne. Tri naušnice. Crne bokserice i iskvarcano lice. I neko čudno strano ime. Iz San F., pretpostavimo. Zvao se drugačije. Namjerno.
Pričamo o kulturi i prirodnim znanostima i o mom kulturnom pozivu i osobinom poznavanju mene. Jedna stvar imponira više od druge. Dođe mi da kažem svašta. Ali ne. Onda dođe rupa: noć je i upadaš i upadam. Ne dišemo, ali onda počnem disati. Ne znam zašto to radim. Poslušaj srce? Ma odjebi.
Zamišljam te.
Montiram te.
Tu je glazba.
Tu je ulica.
I sunce.
Pa mjesec. I neke zvijezde i brusnica. Svježa. Dosadno. Osmi je mjesec.
Vrlo sam dobro znao. Onda. Morao sam vidjeti dokle ću.
Izgledalo je ovako:
Počupane obrve. Lijeva više od desne. Tri naušnice. Crne bokserice i iskvarcano lice. I neko čudno strano ime. Iz San F., pretpostavimo. Zvao se drugačije. Namjerno.
05. 10. 2010.
Ti kišu voliš, evo kiša pada
za još nešto od nas:
Prašina koju nije skidao jer je bio mrak. Mrak je bio zato što nije htio skinuti prašinu. Prašina je ipak nešto simoblizirala. Puno je gore sada. Sa svjetlom.
Neke dvije godine. Pet mjeseci se nisu vidjeli. Nije siguran zašto i nije siguran zašto postoje one male rupe u kadi kada dugo gleda. Ne shvaća njihovu funkciju.
Dok daje i daje iz praznog prostora sebe. Nedostatak ljubavi i pažnje na koju smo navikli. Reproduciramo.
Nedostatak bliskosti je nedostatak obveza. Nije nepovezano.
[a uz tebe je svejedno]
[s tobom jedino pričam]
[zašto me pitaš to što me pitaš]
[vrijeme je čudno]
[i ti si]
Prašina koju nije skidao jer je bio mrak. Mrak je bio zato što nije htio skinuti prašinu. Prašina je ipak nešto simoblizirala. Puno je gore sada. Sa svjetlom.
Neke dvije godine. Pet mjeseci se nisu vidjeli. Nije siguran zašto i nije siguran zašto postoje one male rupe u kadi kada dugo gleda. Ne shvaća njihovu funkciju.
Dok daje i daje iz praznog prostora sebe. Nedostatak ljubavi i pažnje na koju smo navikli. Reproduciramo.
Nedostatak bliskosti je nedostatak obveza. Nije nepovezano.
[a uz tebe je svejedno]
[s tobom jedino pričam]
[zašto me pitaš to što me pitaš]
[vrijeme je čudno]
[i ti si]
02. 10. 2010.
Strast je samo izgovor sebičnim ljudima da rade ono što žele?
1.
[Plivati.Ja želim plivati.Tamo se npr. upoznati. U osunčanom danu. Na plaži. Oko četiri popodne. Recimo.
Recimo da te ne znam od prije i da me ne znaš od prije. I onda krene npr. sa smiješkom.]
2.
[Plivati. Ja želim plivati. I doplivati tebi. I onda se osušiti. Uz tebe. I onda otići s tobom na kamen. Neki. Veliki. Koji se zove stijena. I neću te zvati u pomoć.]
3.
[Ležimo a jeli smo jastoge. Pijemo crno vino. Može biti i bijelo. Ti se ne javljaš na telefon koji zvoni. Ja se ne javljam na telefon koji zvoni. Dolazi večer. Radujemo se, noći.]
4.
[Ne stojimo u nikakvom redu jer reda nema. Pazim što radim. Pazim s kim pričam.]
5.
[Paziš s kim pričaš. Da im ne ispričaš sve.]
6.
[Sve što radiš je škola je povijest je primjer. Ljubav s tobom nije zatvor.I ja nisam nisam nisam ljubomoran.]
27. 09. 2010.
Nikoga / tretirana artificijelnost
On je nju našao mrtvu, a onda se on ubio pa sestra. Je li možeš zamisliti?
Nije se mogao nositi s tim. Piti mu je bio imerativ, a to uvijek loše zvuči. Probaj to reći na neki drugi način. On je mrzio to čuti. Pričao je da cilj opravdava sredstvo i da "molbe prima, a žalbe ne uvažava".
Buđenja i radosti. I tvoja hrabrost. I napuknuti glas i kakao i topla kuća. Nema. Toga.
I ručak za kojim odlaziš od stola. I kašlješ. I bijes jer nije kako treba biti i jer nitko to više ne može popraviti. Ni Bog. Možda jednom. On.
I stare vijesti i osmrtnice i snovi o osmrtnicama.
Stao si s riječima. Nesanica. Uzmi me. Jako. Jače.
I ja ovdje nemam život. I sve ti je jasno. Meni je također.
Nije se mogao nositi s tim. Piti mu je bio imerativ, a to uvijek loše zvuči. Probaj to reći na neki drugi način. On je mrzio to čuti. Pričao je da cilj opravdava sredstvo i da "molbe prima, a žalbe ne uvažava".
Buđenja i radosti. I tvoja hrabrost. I napuknuti glas i kakao i topla kuća. Nema. Toga.
I ručak za kojim odlaziš od stola. I kašlješ. I bijes jer nije kako treba biti i jer nitko to više ne može popraviti. Ni Bog. Možda jednom. On.
I stare vijesti i osmrtnice i snovi o osmrtnicama.
Stao si s riječima. Nesanica. Uzmi me. Jako. Jače.
I ja ovdje nemam život. I sve ti je jasno. Meni je također.
25. 09. 2010.
Prolazili su kroz tvoju tugu i ostavili te kako beskrajno miran... sjediš među suvenirima
I rekao je i rekla je i rekao je i rekla je.
-Ali ti.
-Ne,ti.
-Ti si rekao.
-Ne, to si ti rekao.
-TI.
-TI.
-Opet nismo prijatelji.
-Opet ti nisam.
-Što mi ovo treba?
-To se i ja pitam.
-Pričat ću o tebi sve najgore.
-Probaj.
-Nikad nikada.
-Bježiš uzalud.
-I stari običaji.
-I brige.
-Zašto me mrziš?
-Gadiš mi se. Zato.
-Zašto me mrziš?
-Ne mrzim te.
-Što će biti kada sve procvjeta, opet?
-Ma ništa neće biti.
-Grozan si.
-Dobro, ali idi.
-Opet me tjeraš? Što mi ovo treba?
-I ja se pitam.
-Ali ti.
-Ne,ti.
-Ti si rekao.
-Ne, to si ti rekao.
-TI.
-TI.
-Opet nismo prijatelji.
-Opet ti nisam.
-Što mi ovo treba?
-To se i ja pitam.
-Pričat ću o tebi sve najgore.
-Probaj.
-Nikad nikada.
-Bježiš uzalud.
-I stari običaji.
-I brige.
-Zašto me mrziš?
-Gadiš mi se. Zato.
-Zašto me mrziš?
-Ne mrzim te.
-Što će biti kada sve procvjeta, opet?
-Ma ništa neće biti.
-Grozan si.
-Dobro, ali idi.
-Opet me tjeraš? Što mi ovo treba?
-I ja se pitam.
I can understand you perfectly and I like what I hear, what I see, and knowing me I would be good for you too
-Ej, reci mi da mi vjeruješ. To mi jedino važno. Reci da ili ne.
-Možda.
-Baš sve mora biti iscenirano?
-Baš sve.
-Nemoj s tim tonom
-Ti i ne znaš s kim sam upravo.
-Boli me kurac, daj mi odgovori.
-Možda.
-Volio sam te prije pet godina.
-Znam.
- Njega.
- Tebe.
-Njega.
-I tebe.
-Hajde sad stani.
-Slušaj me.
-Nisi zvao.
-Jesam, fakat, cijeli dan.
-Reci vrijeme.
-14:14.
-Lažeš.
-Daj da vidim.
-Pa očito je.
-Moralo je završiti.
-Ovaj razgovor je sulud.
-A mi?
-A mi?
-Pa ne, mislim ne- mi! Mi ništa. Mi stvarno ništa.
24. 09. 2010.
... ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja.
Poput: Imaš lijepe oči i lijep si, lijep si, lijep si.
Čekat ću samo na tebe je operirano. Čovječe. Bez ičega.
Nestao si. Kaže: Neke si stvari uzimao previše k srcu i sada su ti živci oslabili.
-Čekala si da te to pitam?
-Ali, ti si drugu uzeo.
Osjetljivost na kategoriju "ludosti". Kao svaki pravi: luđak.
Štogod je da je. I kiša je prestala padati taj dan i onda nije padala dvije godine. On je njoj nudio baš svašta, a ovaj jedan je tražio baš svašta. I svi su uzimali sve. I svašta. Dani jeftinih droga i jeftinih snova i nemanja, ma srca, npr. Nije ga bilo. Ni tada ni nikada poslije.
I njegovi i njezini kompleksi su rasli pa zarastali, pod kožom. A onda su dolazili oni. Nedostupni.
Tako je bilo nekoliko godina i nekoliko stoljeća. To je tradicija te duše. Krug.
And: being used.
And: being abused.
And:Man without a name.
Čekat ću samo na tebe je operirano. Čovječe. Bez ičega.
Nestao si. Kaže: Neke si stvari uzimao previše k srcu i sada su ti živci oslabili.
-Čekala si da te to pitam?
-Ali, ti si drugu uzeo.
Osjetljivost na kategoriju "ludosti". Kao svaki pravi: luđak.
Štogod je da je. I kiša je prestala padati taj dan i onda nije padala dvije godine. On je njoj nudio baš svašta, a ovaj jedan je tražio baš svašta. I svi su uzimali sve. I svašta. Dani jeftinih droga i jeftinih snova i nemanja, ma srca, npr. Nije ga bilo. Ni tada ni nikada poslije.
I njegovi i njezini kompleksi su rasli pa zarastali, pod kožom. A onda su dolazili oni. Nedostupni.
Tako je bilo nekoliko godina i nekoliko stoljeća. To je tradicija te duše. Krug.
And: being used.
And: being abused.
And:Man without a name.
19. 09. 2010.
Čovjek koji ne spava, odbija manje više svjesno da ukaže povjerenje bujici stvari.
Svađa je trajala zaista dugo. Muka je došla u istom paketu. Laži, svinjarije i dvoje nedoraslih.
Prva svađa je bila oko ničega pa oko voljenja, a na kraju se to voljenje svelo na ništavilo. Druga svađa je bila oko zamjeranja u vezi tog voljenja, oko rekonstruiranja, oko konstruiranja, oko zamagljivanja.
-Ti si rekao da smo se tukli i da smo romantizirali?
-Ja to nisam rekao.
-I da si se skidao tamo i tamo kako bi pokazao to i to?
-Ne.
-Tko ti je to rekao?
-Ona, nazovi ju!
-Jebi se s njom.
-Ne, fakat, daj ju nazovi.
-Nazovi ju ti.
-Evo, sad ću.
-Ajd ti.
-Ajd ti.
-Reci mi nešto o ljubavi.
-Reci mi nešto o nečemu drugom.
-Možda ne trebamo pričati?
-Nikada više?
-Nikada sada ni onda,poslije?
-Da, da, da, da.
-I tvoj strah da me ostaviš.
-To je bila tvoja želja.
-Stanimo na tome.
-Ja ne želim pričati o tome. Barem ne više.
-Onda će nastupiti tišina.
-Ona već je nastupila.
-I što sada?
-Apsolutno ništa, sada.
16. 09. 2010.
Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu,u tuđem pogledu, kad počne da shvata.
Spotakneš se i dočekaš se. I psuješ. I psujem.
Osjećam izvjesnu tjelesno.TJELESNO. Ugodno je. Miriše na lavande. Prošli život nas je obilježio. Bio sam ti brat ili muž ili ljubavnik. Imamo nešto jako, ali neću o tome. Dođu i odvezu te. Nemoj piti. Nemoj jesti. Nemoj biti glasan. Samo gledaj. Namigni. STOP.
FROM MY HEART. AND.AND.AND.AND.AND.
- Što?
-I kada, jel da?
-Ako bih ti rekao da bi mogli.
-Onda bi rekao da možemo.
-Nemam puno za reći.
-Ali, ovo je ogromno.
-Mogli bi se dobro znati.
-I onda se skriti.
-I onda pobjeći.
-Na nebo, ljubavi.
-Pa, i tamo.
-Igraš se.
-I psuješ.
-Gledao si Popaya?
-Mislio sam da si to ti. Sinoć sam to mislio. Majke mi.
-Idiote.
-Kretenu.
STOP.
Osjećam izvjesnu tjelesno.TJELESNO. Ugodno je. Miriše na lavande. Prošli život nas je obilježio. Bio sam ti brat ili muž ili ljubavnik. Imamo nešto jako, ali neću o tome. Dođu i odvezu te. Nemoj piti. Nemoj jesti. Nemoj biti glasan. Samo gledaj. Namigni. STOP.
FROM MY HEART. AND.AND.AND.AND.AND.
- Što?
-I kada, jel da?
-Ako bih ti rekao da bi mogli.
-Onda bi rekao da možemo.
-Nemam puno za reći.
-Ali, ovo je ogromno.
-Mogli bi se dobro znati.
-I onda se skriti.
-I onda pobjeći.
-Na nebo, ljubavi.
-Pa, i tamo.
-Igraš se.
-I psuješ.
-Gledao si Popaya?
-Mislio sam da si to ti. Sinoć sam to mislio. Majke mi.
-Idiote.
-Kretenu.
STOP.
15. 09. 2010.
Osoba se ne javlja. Molimo Vas, pokušajte kasnije.
Kako ide, ono: Vitraž mraza na oknu prozora?
Doma smo. Ujutro ih gledam kako jedu. Navečer ih gledam prije spavanja.
Izgledaju kao sreća. Iz novijih ideja.
Nervoza joj je šetala od usana do prstiju, od crijeva do kose. Nije bilo ugodno i nije imala kome reći. Takav je bio period života. Nervoza se i njemu prosipala po čelu i dlanovima. Koža mu je bila tamnija, a nju su kile štitile, a mali je bio bolestan, svaka dva do tri mjeseca. Temperature i injekcije i opet.
Čovjeku je bitno to što radi, a susret je bio magičan. Neočekivan. Prozračan. I njegova nesputanost.
Tako to bude. I njegova sputanost.
Razgovor:
- Ja sam stidljiv.
- (Smijeh)
-Ja se možda ne znam izražavati.
-Ne bih to rekao. Ne s obzirom na onu večer.
-Ponekad se osjećam usamljeno, ovaj grad me ubija.
-Vjerujem da jesi usamljen.
-Ponekad se i ja osjećam usamljeno. Poput jučer. Trebao mi je Netko da bude tu i taj Netko je rekao da dođem, ali nisam povjerovao. Jer ne vjerujem, a to je već pitanje religije.
-A i politike?
-Da, i politike.
Doma smo. Ujutro ih gledam kako jedu. Navečer ih gledam prije spavanja.
Izgledaju kao sreća. Iz novijih ideja.
Nervoza joj je šetala od usana do prstiju, od crijeva do kose. Nije bilo ugodno i nije imala kome reći. Takav je bio period života. Nervoza se i njemu prosipala po čelu i dlanovima. Koža mu je bila tamnija, a nju su kile štitile, a mali je bio bolestan, svaka dva do tri mjeseca. Temperature i injekcije i opet.
Čovjeku je bitno to što radi, a susret je bio magičan. Neočekivan. Prozračan. I njegova nesputanost.
Tako to bude. I njegova sputanost.
Razgovor:
- Ja sam stidljiv.
- (Smijeh)
-Ja se možda ne znam izražavati.
-Ne bih to rekao. Ne s obzirom na onu večer.
-Ponekad se osjećam usamljeno, ovaj grad me ubija.
-Vjerujem da jesi usamljen.
-Ponekad se i ja osjećam usamljeno. Poput jučer. Trebao mi je Netko da bude tu i taj Netko je rekao da dođem, ali nisam povjerovao. Jer ne vjerujem, a to je već pitanje religije.
-A i politike?
-Da, i politike.
10. 09. 2010.
Mrtve treba sahraniti, zbog sebe. A ti ćeš zauvijek biti tu.
Tvoje ime koje je bilo samo jedno i onda nikada. Sada sam daleko od tvojih pogleda.
-Osjećaš to u rukama.
-Ovo između dvije ruke?
-Kao da držiš nešto prazno ali sigurno.
-Podsjeća me na nas.
-Uvijek to kažeš.
-Uvijek ću to govoriti.
-Samo jednom pa nikada.
-Sada si otišao daleko.
-Zar nismo trebali Sve?
-Opet ponovo?
Znači dogodilo se.
Zaklet na ljubav.Čekat ću. Još si tamo.
-Osjećaš to u rukama.
-Ovo između dvije ruke?
-Kao da držiš nešto prazno ali sigurno.
-Podsjeća me na nas.
-Uvijek to kažeš.
-Uvijek ću to govoriti.
-Samo jednom pa nikada.
-Sada si otišao daleko.
-Zar nismo trebali Sve?
-Opet ponovo?
Znači dogodilo se.
Zaklet na ljubav.
09. 09. 2010.
I always used to tell him that only fools could possibly escape the simple truth that now isn't simply now: it's a cold reminder. One day later than yesterday, one year later than last year, and that sooner or later it will come.
-Tko je?
-Ljubavnica.
-Ovaj mobitel ne pamti imena.
-L.
- Već preboljena?
-Možda sam bio loš.
-Ostavljaš trag.
-Ali, samo ako ti nešto treba.
-Treba mi promjena.
-Mijenjaj se.
-Ne daš mi.
-Ne daš si.
-Tebe sam stvarno voljela.
-A bol?
-Onda odi.
-I ne znam ništa drugo.
-Volim te.
-Pričaš laži i ne patiš.
Nabrojao ih je 77. Njen broj je jednoznamenkast.
-Želim da si tu.
-Kada spavaš?
-A ti ne?
-Na jastuku?
-Pored mene!
-I da te ljubim?
-Puno.
-Ljubavnica.
-Ovaj mobitel ne pamti imena.
-L.
- Već preboljena?
-Možda sam bio loš.
-Ostavljaš trag.
-Ali, samo ako ti nešto treba.
-Treba mi promjena.
-Mijenjaj se.
-Ne daš mi.
-Ne daš si.
-Tebe sam stvarno voljela.
-A bol?
-Onda odi.
-I ne znam ništa drugo.
-Volim te.
-Pričaš laži i ne patiš.
-Želim da si tu.
-Kada spavaš?
-A ti ne?
-Na jastuku?
-Pored mene!
-I da te ljubim?
-Puno.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
