Osoba se ne javlja. Molimo Vas, pokušajte kasnije.

Kako ide, ono: Vitraž mraza na oknu prozora?
Doma smo. Ujutro ih gledam kako jedu. Navečer ih gledam prije spavanja.
Izgledaju kao sreća. Iz novijih ideja.

Nervoza joj je šetala od usana do prstiju, od crijeva do kose. Nije bilo ugodno i nije imala kome reći. Takav je bio period života. Nervoza se i njemu prosipala po čelu i dlanovima. Koža mu je bila tamnija, a nju su kile štitile, a mali je bio bolestan, svaka dva do tri mjeseca. Temperature i injekcije i opet.

Čovjeku je bitno to što radi, a susret je bio magičan. Neočekivan. Prozračan. I njegova nesputanost.
Tako to bude. I njegova sputanost.
Razgovor:


- Ja sam stidljiv.
- (Smijeh)


-Ja se možda ne znam izražavati.
-Ne bih to rekao. Ne s obzirom na onu večer.


-Ponekad se osjećam usamljeno, ovaj grad me ubija.
-Vjerujem da jesi usamljen.


-Ponekad se i ja osjećam usamljeno. Poput jučer. Trebao mi je Netko da bude tu i taj Netko je rekao da dođem, ali nisam povjerovao. Jer ne vjerujem, a to je već pitanje religije. 


-A i politike?
-Da, i politike.