A kada svi odu mi ostaješ ti. U glavi. Kao i uvijek. Zamišljao sam da si tu. Kao i uvijek. Kao i onda. Dok smo bili. Nakon sam učio: jesti, hodati i spavati.
A ti razmisli što bi i koga ćeš pitati. Ja odlazim stajati na stanicu i čekati da dotrčiš. Te noći je padala kiša i mislio sam da te se nakon nje više neću sjećati. Te noći prije petnaest godina je ona meni i ona nekoj njoj rekla: možda ću umrijeti, a ti ćeš morati sam. S trinaest godina. I tada se gubio dah. Kao što se i danas gubi dah. Prije spavanja. I ne sjetim te se rijetko. Sjetim te se svaki dan i svaki dan i svaki.
I ponavljam: cijele dane smo čitali, gledali kamenje i brojali neke uzdahe, one koji će doći i govorili si kraljevstva i spominjali neka nova proljeća i mrzili druge kako bi rekli da volimo sebe. Koliko smo bili mladi?
