Hrvanje hrvanje pa onda izgleda da je gotovo, ali nije. Onda jutarnji razgovori pa kič kombinacija kave i cigareta a onda vidim da je sve izgubljeno. Ipak.
A onda sretni ljudi dođu na tapetu, s pitanjem: kojoj se pički materini ti smiješ?
A vremena treba, a onda on njoj govori: Bojim se samoće. One koja će me odvesti u ludost, na mjesta na koja ne želim biti a svjestan sam da to vodi u kreaciju (ok, ne u prokreaciju), ali- svejedno. Vodi u taj sveti goli život, logora i istina, logora i pisanja. Oni koji znaju nešto o karmama bi imali nešto za reći o tome. Pa nek i kažu. Sebi.
Kaži: Ljubavi.
Kaži: Neću.
I ona mjesta na kojima nismo bili. I sva ta nemogućnost. A velika je.
Još neke stvari ne mogu reći.
