LJUBAV. Kao da je na kraju svijeta. JEBOTE.

LJUBAV. Kao da je na kraju svijeta. JEBOTE.

Kao da me ne voli. Kaže- uplatit ću oko jedan. Kaže- u redu je.

Neutralan mu glas ili barem misli da je.

Muka je a piše plavom, azurnom bojom. Nasmije se na to- kada shvati.

(Filip je bio veliki dječak kada ga je ovaj bacio na pod i igrao se s njim muža. Filip je u toj ulozi bio žena. Slučajno- misli danas. Bio je veliki dječak i kada mu je ovaj u nekoj truloj, ali tada novoj kući pokazao kurac. Puno kasnije je mislio da su ga oni svi mrzili. Puno kasnije je znao pomisliti da su ga svi i voljeli. Puno kasnije se nije mogao sjetiti što je mislio o sebi. Nije se mogao sjetiti osjećaja. Puno kasnije mu je to jedino terapeutkinja spomenula. To da se emocija samo racionalno sjeća, ali da se ne sjeća osjećaja, da ne zna kako se je osjećao, već da misli da se je nekako osjećao. Filip zna da je to problem.)

NITKO O OVOME NIKADA NIJE GOVORIO. ON O OVOME JE UVIJEK ŠUTIO. SADA SE ZAJEBAO. JEBIGA. ŠTA ĆE. ČOVJEK SE BAREM JEDNOM U ŽIVOTU ZAJEBE. TOME JE TAKO.

Ali kako je išla ta priča?

Možda ovako. Početak je da je sada 13:18 i da je u sobi upaljeno svjetlo a ne bi trebalo biti. Ona se otuširala jer odlazi. Ona kao ona s kojom živi.

Početak je možda i ovo: sinoć se jebao sa samim sobom. Hrvao a tek onda zaspao. Nije siguran koliko to već traje. To hrvanje. Ali zna da ima već dugo tome. I zna da ga umara i zna da zbog toga se nekada želi ubiti. Ali nikada ne zna kako. Dakle.

A početak može biti i budan san. Nešto poput ovoga: probudio se tj. probudio ga je (tihim poljupcem u obraz). Rekao je: Ljubavi! Ovaj je rekao: Ljubavi! Prvi je rekao: Hoćeš kavu? Drugi je rekao. Aha.

Može biti i kao mora, dnevna, noćna, kakvajebenogod:
Umrla je i šta sad. Jebote..

Ali, kakav je kraj?

OVAJ ČOVJEK NE SMIJE IMATI LICE.
Tako nekako.
Ili: PRENOŠENJE INFORMACIJA JE BOMBARDIRANJE INFORMACIJAMA.

(To je onaj dio u kojemu sve počinje bliže boli).

Koliko sam puta rekao: JEBIGA?!?! PA JEBIGA PA JEBIGA PA JEBIGA PA JEBEŠ GA.

Dođe mu da baci tu narančastu čašu. Pogotovo kad ga ona razjebe. Da ju baci u ogledalo koje nije njegovo, da se to ogledalo- koje nije njegovo- raspe. Dođe mu da baci peglu kroz prozor, da uzme nož, da se poreže, da joj jebe mater- što se kaže.
E, da.

On to nikada ne napravi. Prepristojan je. On će rađe sebi, navečer, kada dan dođe kraju- jebat sebi mater. Na sav glas. Krivit se za sve pa se napit pa si jebat i oca tada. Svi grijesi svijeta postat će njegovi grijesi. Jutra su najzajebanija. Osjeća gorak okus na jeziku pa srce lupa još luđe tada. Zbog tableta. Zbog alkohola. A tek mu je nešto malo godina i to je najtragičniji dio.
OSJEĆA KAO DA ĆE ISKOČITI, KAO DA ĆE ISPASTI. KAO DA GA NE OSJEĆA. ON NE ZNA ŠTO OSJEĆA. OPET. OPET.

A nije da nisam. A nije da nije mislio u životu. Je. Puno.