he is under the rock now.

Moj otac je umro. Umro je 22.07.2008. Nismo se stigli oprostiti. Obojica smo mrzili rastanke.
Nismo podnosili ni mamin strah. Njemu je bilo vazno da se cijela ta situacija ne shvaća preozbiljno. On ju je u konačnici najmanje, a ujedno i najviše doživljavao. Bio je žrtva okolnosti i bezvoljnosti da se pomogne. Ne osuđujem, razumijem.

Umro je fizički, ne i simbolički. Nisam ga idealizirao. Prihvaćao sam i osuđivao ga. Težak odnos obojen ljubavlju i razumijevanjem kada je trebalo, ne uvijek-naravno. No, to je problem ljudske nesavršenosti.

Ostao sam, možda bih volio da nisam, toliko uhvaćen u tromost materijalne stvarnosti . Nothing´s unusal anymore.

Mirno sam podnio njegov odlazak, oslobodio sam se robovanja riječima i izmontiranim situacijama odnosno sjećanjima.
Sada možda malo više želim uravnotežen život. Malo više homeostaze.

Nisam žrtva i nema se što žrtvovati.

Ostaje retoričko pitanje:tko je odgovoran za nastanak smrti?

Marta mi je poslala divnu poruku tih dana, parafrazirajući Andrića, napisala je: Nije život ako nije bol, nije sreća ako ne prolazi.

Pio sam tablete za smirenje i za spavanje. Trebalo mi je sna nakon te travestije od nadrealnosti smrti.
Neki su ljudi držali govore, molili ga da im oprosti, plakali, kukali i strahovali za nas poslije njega. Zaboravili su, dakako da smo postojali često i unatoč njemu, kao što je on unatoč nama.

Familije nemaju sreću slučajnog odabira. Sin je tko ti je sin. Otac je otac. Zarobljeni u kružne definicije ostajemo do kraja. Govorili su mi da moram nositi crno, da na meni ostaje sve i da je živio za mene. Znam da seru. Ljubav je opće mjesto, ali prvenstveno smo tu za sebe, unatoč i zbog, radi i pored. Kako kada.

Našao sam u njegovoj vozačkoj dozvoli samo moje dvije slike. U dosta toga smo preslični. To i fotografije dokazuju.

Vratim se.