umorio sam se
jer znam da nema
povratka
vraćanja
a u njima je ostalo obećanje radosti
kao u onome da će se vratiti i laste i rode
kada ste bili mali
mislio sam da se sve vrati
da sve dođe na svoje
da život završava lijepo
kao u bajkama
s onim dobar dan hoćete me uzeti
20 30 40
sve paše
dobar dan
boli me glava
imam osjećaj da se raspada
i da ti kupi bombone
netko tamo tek tako
zagrli
poljubi
i kaže proći će
ne mogu a ne pisati o tebi
nemoj ti to ni čitati
tako je najbolje
nemoj
pusti
samo odustani
a već i jesi
ma s kim se svađam
odustao si
naravno
a kako drugačije
kome drugačije
nisam tvoj
bio
ostao
trebao
tako me nitko nije ne trebao
kao
ti
nemoj ovo čitati
opet nećeš ništa moći
tvoja nesreća
nije
samo tvoja nesreća
ali ništa zbog toga
samo još jedan pritisak
jedan kafetin
jedna kava
cigareta
sve je ok
hodam i zamišljam da umireš strah me
kad pomislim da te više nemam nigdje
ni u jednoj vremenskoj
ni društvenoj pori
iako te nemam
bojim se da te nikako nikada neću vidjeti
da ću umrijeti a ne vidjeti te
(to znači da ću ti se od sada radovati)
znam
da ne čitaš
lakše
ispada iz mene ako to znam
umjesto
znaš
(mogao bih ovdje reći što sve nedostaje)
možda
opisati tu ljepotu
u tom vremenu
s nama
u tom stanu
umjesto ičega
neću jer znam da ne čitaš
da sam ti nigdje
negdje nigdje
uzmi telefon
odmah
iz ovih stopa
nazovi me
i kaži
volim te i
kaži
nije bitno
kaži da nije bitno
ali nakon što kažeš volim te
(nažuljao sam noge, loša mi je kosa, boli me glava)
(volio bih da ima više radosti i hrabrosti, bože, kako te dvije riječi zvuče odvratno jedna uz drugu)
kako smiriti misao?
ti ovo sigurno ne čuješ
ali ponovit ću
kako smiriti misao?
kako pomiriti smislove
ali to je već igra
uspomena je vrlo jasna:
što ćeš jesti, da naručim?
ništa, nisam gladan
(sretan sam)
al hvala
zaboravi
volim te
nije bitno
