Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku mješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

Već par noći ne spavamo dobro. Ni jedno. Ni drugo. Nikako.
Sanjao sam da sam u nekom gradu i da je nebo histerično plavo i da je riješeno. Ono što treba biti. I tebe sam sanjao, no to je već bio budan san. Još mirišem tvoju kožu.

Neka persona kaže, uvrnuto zvuči: Moj, ti..
Odajem priznanje. Svemirsko. Kao: lijepo govoriš.

Možda privodim kraju priču. Onu bez imena, ali najpostojaniju. Možda će kroz nove rolete i čistoću, a možda i neće. Od sebe se ne može. Možda.

Jedno je ljeto, prije dvadeset godina, on pucao u njega i ubio ga, a dijete je moralo preskočiti mrtvog čovjeka, otići doma i reći da je umro. Reklo je da umrla druga osoba. Otac djeteta je tada bio superheroj, išao se suprostaviti i zaustaviti svog prijatelja, svog kuma. I uspio je.

Poslije su došli kamioni, UN, puške, jeftine čokolade. Naivno, blesavo, a ni najmanje slučajno.