[ Varijante istinitog dok je sve drugo realno. Kao. ]

Kako ljudi povjeruju jedni drugima (zar ne znaju da vjerujemo da vjerujemo)
Lik Lenjina i novoizdane knjige. I anksioznost koja ubija. I mjesta ljubavi bez ljubavi. Ljudi bez ljubavi. Ja ne lažem. Tako je. Transmisija i kako povjerovati nekome? A sebi?

Spavaš negdje na moru ili kod nekih prijatelja i ništa te ne muči. Ti spavaš. A muči te sve. Ljudi koje je teško voljeti su upravo oni kojima najviše ljubavi treba. Ja sam to znao za tebe. Za sebe.
Ja to znam i dalje. Ali kako sada? Kako da ti ju pošaljem (re: Ruski voz; neka je, nema zamjerki).

Olovka pa papir pa ruska poezija pa razgovor s voljenom pa pisma nepoznatima pa srca pa srca, u dimu i lažna tuga. Vino kojeg nema. Ljubav koja treba. Nerealno- kaže moj prijatelj. Kaže- koketiraš s realnim, budalo. Kažem- da. Ali i ti to radiš. Ponesimo poljupce drugima. Odnesimo ih. Hajde.

A ti spavaš i nisi kao ja. Ja sam budan. Kao. Jednostavno. Sunčaš se i crtaju te i čuvaš kuću- roditeljima i djeci koja nisu tvoja i razmišljaš o svojim kurvarlucima i rakijama i drogama. Ti o tome razmišljaš. O kajanjima i jebanjima. Jebote. Daj mi malo ljubavi. Jebi se. Probaj.

Ta noć je bila ovakva: moja rasparana košulja. Poljubac u popišanom wc-u. Tvoja ponuda. Moja ponuda. Mi u 9 ujutro ispred šume. Moja ponuda. Tvoja ponuda. Tramvaj i sjedenje. Jedno pored drugog. Moja jutarnjo mračna soba i svježina poluzimskog zraka. Tvoj poljubac. Ja sam rekao da je to ljubav. Deluzija. Miris tvog vrata. Griženje. Uzdasi. Kažeš: ovo je...Ja kažem: Je...

Onda je došla druga noć: B. je krečila svoju sobu a ti moju dušu. Tada je bilo nje bar na pretek. Skakao sam po sobi. Jesam. Pričao sam svima o tebi. Jesam. Do jučer. Do danas. Jednom ću možda prestati. Jednom. Ali, nisam još.