Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav /Sve više sam s tobom, čak i sam.

Volim kada rečenica krene ovako, sa: Volim.
Volim kada su prijatelji iskreni. Rasplaču me. Još da te mogu zagrliti tada.
A ti odlaziš, opet, na tko zna koliko i tko zna do kada.

Ja ne mogu vjerovati da i dalje o tebi govorim, da i dalje tebe upisujem, opisujem i trebam.
A nije da te nisam prevodio, uništavao i redigirao. Nije da nisam, a bolje bi bilo da nisam.

Ti si rupa u koju upadam i od koje dalje ne idem jer nemam gdje, jer ne znam gdje jer ne znam zašto jer mislim da su sve druge uže, ružnije ili tužnije. A ti, najbolje moje.

I što je to sada toliko daleko, iza nas?
Jer tražio sam, dobio i zvono i udarac i riječi. Rekao sam da sada znam: Snovi se ostvaruju, samo nekada u pogrešno vrijeme a to znači da ti nisu trebali/le.
Reći ti: Ti imaš snagu ovog svijeta. Želim te na dlanu. A moja je ljubav to, onda, valjda.


A onda se probudi nespavanje, stare cipele, trgovi i ranojutarnji povratak. Sebi.
[... nije teško kad biju, teško je kad čekas. Gledaš i čekas, pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakše.]

Tako je kad odlaziš. Meni. Uvijek.
I onda svi lažni obziri dođu u igru.

I ovo spada u ljubavna osvrtanja. Oprosti s jebiga.