Onakvi i onakve. KAO JA.

A mislio sam da se to više nikada neće moći dogoditi a onda si kažemo da si pripadamo.
Čemu izgovaranje tih istina. Ali neka. Čuvam. Čuvam te.
Ti jesi najbolje što znam. Nekada tek- molitva. Da ne pišem uvijek iz boli. Bol je lijep izvor za izaći i lijepo je konačište. Ali ovo vrijeme ipak nema granice. Ipak ne. Ne.

Ti meni. Ja tebi. Pripadamo. Čak i od tebe imam dozvolu romantiziranja. Igranja riječima. Igranja smislovima dok mi egzistenciju ugrožava struja i plin ti mi obećaješ zrak. A bez zraka se ne može. Znamo to jer pripadamo.


Ponekad gradiš zidove oko sebe(i ne i da zadržiš ljude vani) a i da vidiš kome je dovoljno stalo da ih sruši. I tako ide pjesma. A s tobom je sve uvijek bilo toliko toliko toliko bolje.
Koliko smo ono rekli- imamo par ljudi koji nas vole. Tako nekako. Pročitat ćeš i ovo. Želim to.

A imam i nekoliko usputnih i usporednih snova koji se ostvaruju. Upravo.
Oni su čedrdeset. Oni su trideset. Ali ne kao ti. Nikada. Stara dušo. Starmalo moje tijelo. Dobro je što ne skrivamo pogled.

I opet te neće biti dugo. I opet će mi biti loše. Ali to je prolaz. Reći ću da je dobro. Uvijek to govorim. Jer ovakve kao ja (stvarno i stvarnije) više ne prave.