/ ako; a nismo; ne;još /

ali sam ti vješto to rekao da ja stvarno ni ne mogu drugim jezikom govoriti nego ovim -posuđenim

ti vrlo dobro znaš da bih sada pobjegao na kraj svijeta

i znaš da moraš sve ti

ja se bojim

taj kraj svijeta si ti

i

ti

pa

još

tebe

 

a ispred je žuto lišće i plava zgrada i čaša vode i leptirići

bolje leptirići

nego

gusjenice

dobro

da

S(i)nu bez s(i)nova / POZIV

POZIV NA PROMOCIJU KNJIGE

Nakladnička kuća Sandorf poziva Vas na predstavljanje knjige S(i)nu bez s(i)nova Srđana Sandića, koja će se održati u subotu 6.10., u 12 sati u ZeKaeM-u, Teslina 7.

Knjiga drama i (dramskih) fragmenata sukus je višegodišnjeg spisateljskog i dramatičarskog rada u brojnim formama i medijima jednog od eminentnijih autora mlađe generacije.

Knjigu će uz autora predstaviti nakladnik Ivan Sršen, urednik Igor Marković, te Irena Matijašević, urednica na Trećem programu Hrvatskog radija, na kojemu je emitirano više autorovih tekstova.

Režirano čitanje drama “(t)Umor” i “Zagreb, mon amour” izvest će Leona Paraminski, Urša Raukar, Marko Cindrić, Anja Matković, Adrian Pezdirc i Mateo Videk.



Iz recenzija:

“U ovim dramskim fragmentima, obuhvaćajući vješto niz neimenovanih formi i diskursa, Srđan Sandić govori o samoći, ljubavi i vječitom preispitivanju svijesti i savjesti – hoćemo li biti voljeni, hoćemo li biti sami, zaslužujemo li one koje želimo, zaslužuju li oni nas i što je, u stvari, to što želimo, što stalno mijenja oblik, što se pred očima i pod dodirom raspršuje, a želja ipak nikad ne slabi... Pa i o djetinjstvu i iz djetinjstva, o onome što vučemo sa sobom, o onima koji se nađu na putu i zauvijek ostaje tajna je li to bio slučaj ili izbor. Pitanja su teška, a odgovori iskreni.”
Tena Štivičić

“Vrlo oštećen subjekt pisma, ali žrtve koja je osvijestila svoj status i sad se, pred nama, bori s njim. Cijela knjiga borbe protiv žrtvovanja samog sebe. U ime. Dozivanje sebe, prolaženje kroz diskurse drugih, diskurse psihoanalize, politike, prava. koji kao nemani stalno stoje na pozornici. Riječi koje ne upućujemo ljudima, bićima, nego idejama o ljudima, o bićima, receptima i formulama. Sandić se bori protiv svega, jer je zapravo na strani svih. Biofilan i moćan.”
Irena Matijašević

“Sandićevi dramski polilozi uvijek postavljaju isto pitanje: kako diskurzivno polje ograničava i proizvodi identitet? Njegovo dramsko pismo poznaje samo fragmente: krhotine zbilje nastale na prostorima trenja; na mjestima interakcije identiteta i fizičkog svijeta, tijela i prostora, na čvorištima nasljeđene, ali i društvenim pamćenjem u tijelo ugrađene unutartjelesne, (t)umorne prostornosti koja postaje ishodištem za izvedbeno istraživanje roda i spola.”
Sibila Petlevski (iz pogovora)

 

 FB EVENT

kapnuti na dlan i na na na na (srce)

namjerno te ne gledam dok mi tu tako sada stojiš
(hoću ti reći da ja zapravo ne mislim na tebe i da to već dugo nisam ali ću umjesto toga okrenuti leđa i rađe gledati u zid)
kada pišam u tom jednom kafiću onda uvijek kao da je na repeatu krene ta jedna jedina pjesma u glavi svirati i baš mislim kako to nije slučajno
ni ta pjesma
ni taj birc mislim svira mi u glavi i to tek nije slučajno
to se sve dooooooogodilo s razlogom ja sada ne znam kojim ali ne moram ni znati što uopće znači da znamo razloge što s tim daj mi reci ti mi to reci molim te
volim neradne dane zapravo jer ti onda ne mogu ni telefon isključiti niti je velika buka u gradu onda je sve nekako u redu i ako imaš što jesti onda to jedeš i ako imaš koga ljubiti onda tog ljubiš
ostalo je sve čekanje na to
na jedenje
i na ljubljenje
oprosti što ponavljam
a i bit će to sve kao romantična komedija morat će majku mu jebem

sentir / glisser

noćna hrana kao da je rat ona je onako neslana ispred je našaran papir koji nešto želi

 želi me podsjetiti na ono što sam volio

ta sjećanja čine higijenu naše duše

oni je definiraju

želim da se javiš

ja čekam samo čekam

moje si lice

koje (volim) vidjeti nekada dok nemirno dišem

volim te imati uz sebe dok nosim koplje dok imam zaleđeno srce

na njega nabijeno ono nije onda ukusno kao ona zaleđena Dorina

nije stvarno

nemoj ga još jesti

Probuđeni, moj probuđeni

činilo se odmah da ti onako baš možeš
podesiti ovo srce
ovaj logor u glavi
ono što se nije uspjelo utišati ti s nekoliko imena i više različitih zrnaca krvi koja nas opako može razdvojiti ali eto ipak smo se kasnije rodili znamo to
podesiti dakle srce srce srce (i sad to ponoviš)
u meni
ono gdje ja jesam još nov

ono gdje ne ležim u krevetu i brojim sate od tebe do tebe do tebe do tebe
ono gdje sam ipak izbavljeniji
gdje čitam ekonomije i ekonomiziram i gdje ne mislim na to da baš znaš i s očima i sa slučajnim dodirima dok hodamo u kasni sitni sat najprometnijom ulicom i ti me vodiš na benzinsku a ne u restoran i puštaš mi opere umjesto jazza

Vrijeme: "stvari živaca"

nisam ti znao ni mogao i tvoji susreti oni prvi susreti ni ne znamo da smo se već onda falili a mrak kao i tišina kao da nisu postojali
do Vas se uvijek dolazilo zaokrenutim zakrenutim užim putevima
mi nemamo imperativ postojanja
mogu ti samo
reći da nemam
što
kad
gdje
nemam jer takvo je sjećanje osjetila
takvo je moje estetiziranje života

da sam ja došla prije a nisam jer nisam mogla

kao prah se stvori

 

ti mene ni ne slušaš i ti se stidiš i gadiš i ti si se zatvorio u ljušturu ti nemaš ni sestru ni majku ni oca ti kao da

 

 nikoga nikada nisi imao i ti kao da ne želiš nikoga i ti znaš nisi dobro vidim ja ti kao da te nitko nikada nije 

 

volio i kao da ti nitko nikada ništa nije dao kao nekakav si vuk i pogledaj si kosu i da reći ću i njemu da si 

 

jako nagao i da me podsjećaš na njega na njega reći ću da si isti i reći ću mu kako da s tobom znaš se 

 

ponaša on to mora znati oni svi moraju znati da si ti isti kao on

a on nije moj

odavno

i gledamo

se

gledamo se

kako klizimo

pored

jedan

pored 

drugog

ne jedno

u drugo

to ipak

ne

 

a u trbuhu je samo nemir i žeđ i onaj božesačuvaj osjećaj i nevjerojatna nelagoda u jebenom trbuhu i nije ni čudo da ne jedeš

baš nije

ni kefir
ni sol
ni
kruh

jer ljubav se neće tek tako doživjeti

tko to može vjerovati ali eto možeš vjerovati jer je ona u stanju ne doći sama od sebe

kao i sreća
kao i ona

Imamo i razloge

ma pusti

ostajemo na pravde i za pravde Boga ispred hotela ispred restorana ispred meda ispred mlijeka

takve su nam mape sudbine koja je karakter koja je odluka koja je obrazovanje

nemoj samo po ljubavi gaziti

ipak postoji nekakava pravda

negdje

i

nekada

ali dobro

ona danas stiže nakon devet punih godina nemoći

dolazi

ostat će malo

za tren sjećanja u kojem ćemo oboje znati da smo se voljeli ako se ikada vidimo nakon što umremo a umrijet ćemo to kao znamo

onda krenuli smo dalje da se ne vratimo nikad

te staze jesu
uže

onda kada jesu
kada jesu staze
kada mogu biti
ovakve onakve
ali prvo su staze
shvaćaš
da
shvaćaš

kako nas zovu
van ovog kako ja tebe a ti mene
ispred ventilatora

dok misliš sjedeći da stojiš
stojeći da hodaš

onda kada tridesetsedam izgleda kao tridesetosam
a sedamdeset kao pedeset
kada se ne možeš
baš
nikako
samog sebe
sa sobom

uvijek nešto.

i biti dio tog s tobom i s njim je lijepo
poželimo se skinuti sigurno u tom nekom trenutku ja znam da se on dogodio taj taj tren
netko mi je rekao da te ja i dalje volim i da je to tak jasno kao da znaš kao što ja to ne priznajem
što što što
to su ljudi
njih treba voljeti
samo to mogu reći
i ono o tvom odgoju i meni kako sam toliko uspio ja to još nekako ne razumijem
ni nekako
ni nikako
ali u redu
prošla je godina dana dragi moj
mi više nismo isti
je li tako
i znaš
nije mi to baš super

mi, od zemlje

slutimo i opet zaboravljamo i opet slutimo
čekamo razboljene duše čekamo gladne duše da zazvone da alarmiraju mišiće da pljunu znoj pokoju kapljicu njih čekamo
otvorenih srca
dignutih noseva
njih koji sto puta ne ostavljaju
(tko to sebe shvaća molim vas molim vas)
golubove
s
pismima
budalo
koja
zauvijek ostavlja
čuješ me
ha

pogled koji

bole me leđa bole me ruke prsti oči sve je vrelo spavam cijeli dan čekam da te pošalju u san ali te ne šalju u zatvoru si a taj zatvor je nadrealan onako baš je ti si tamo ti to zoveš baršunasti kavez ali nije moram ti reći da nije

on je htio biti Diogen a ja sam htio biti ti
stavio bih te na prvo mjesto kada bi me pitali u nagradnoj igri
pristao bih
kako da ti se maknem sa Sunca
a maknuo bih se
pobjegao bih
i na mars i u svemir bih
hodao po pruzi
jeo pored pruge
to sve je tako
znaš
moguće
ovaj kaže da je božja kušnja
ovaj kaže
da mu se ništa ne može dogoditi
htio bih ti svašta reći što bih htio
a glavno je da je svima sve dobro da su zdravi i živi i da lijepo jedu i piju i da su s onima koje vole razumiješ


kako
da ti
kažem
da

išta
išta

ono znaš

gdje god se okrenem buka buka a to odradim pa zaspem
opet me sve boli

da je njima da te vide

nekada ne možeš reći dobru niti normalnu rečenicu
iako ne postoji ni dobra
ni normalna ali eto za to znaš za to si čuo to uzimaš samo uzimaš preuzimaš otimaš prenosiš
ja sam ti kao oni likovi iz sevdaha dolazio pod prozore bacao kamenčiće i svirale su mi trube u glavi i sve je bilo zapaljeno oko mene požari stari moji da ja ti to tako mogu vidjeti ja ti to jedino znam
to su tako bezveze kategorije jer nekada tražeći smisao koji ne znaš šta je se osjećaš kao taj godot za kog si čuo da je tražio nešto ili da su njega tražili a možda i ne znaš da li je on on a ne znaš ni njega ni smisao ni i onda kao sve što ne nađeš proglašavaš besmislenim a ne znaš ni kakvo je to ono ti nije ugodno ono ti nije sretno a kada te pitaju što je sreća onda počneš srat da je to mir a nikada nisi bio u miru i tako
i onda otkriješ tamo neku pjesmuljčicu
i zaigra ti oko srca
sjetiš se samo se sjećaš ne možeš ništa drugo ti si čovjek prošlosti a ne budućnosti niti ikakve sadašnjosti tebe pjesme ubijaju i ti kao misliš da tvoje srce ne može ništa podnjeti ti si taj da da

liz and rich

govorit ću ti dobro i o.k.
sa onim licem tebe tj za tebe znaš da uvijek imamo najljepše lice za onog nekog tamo svo
imat ću samo broj za tebe
s tvojom slikom
kao
u pozadini
pozadina je kao moja glava
shvati me kužiš
predugo je uvijek lažna riječ ali jedino ti mogu reći da predugo si ti ta pozadina
proljepšaš se znaš kada si dobro kada radiš ono što voliš i kada imaš one koje voliš oko sebe
to je
prejedeš se samo da ne budeš gladan jer kada si gladan izađe sav očaj tvoje rupe na vidjelo to je presvjetlo previše je znaš

a onda ću ja ti otpjevati pjesmu
pjesmu pjesmu pjesmu
prije spavanja
ti ćeš mi pročitati priču
a drugi put kad me sretneš nećeš više reći onu riječ onu gadnu riječ nego nešto bolje siguran sam da će biti bolje
a biti kao elizabeth i richard
možemo i o tome
broj je isti
pozadina ne
ovo je za nekog drugog
ipak
 

[ dodir za Pronalazak ]

sanjamo zimske jakne koje gubimo i koje krademo i pušimo neka smeća

sve od

jučer

i sve od danas

sumiramo samo sumiramo samo seremo samo probavamo

pisati o dvoje ljudi koji se vole

pisati o njima kao da su sretni

a to ne mora značiti

lice ti se vješa

obrazi su upijeniji i nekako znaš postaje ti jasno da ćeš možda skoro skoro i znaš ma znaš znam da znaš

dodirom kojim se nalazimo se nekada sretnemo

u mraku

ti kao s njim kojeg sad kao znaš a znaš da ne znaš ali ok ok znaš sve ok i ja kao s njima koje ne znam znaš i znam da ih ne znam iako nekada pomislim da znam sve ljude i da ih sve opravdavam i znam da znaš i znam da bi volio da sjednemo znaš i da popijemo kavu je li tako bi da i to će se desiti kada onako smješno ostarimo i budemo imali neke repove i neke još veće težine kada opet povjerujemo da je moguće jebote i da je tada već izvjesno da znaš ono znaš

pa ono da se dvoje ljudi možda mogu sresti samo jednom u životu i da se neki ne moraju nikada možda će nam se taj alarm upaliti a možda ćemo biti sebični kako mi ljudska govna samo to znamo biti i to nećemo htjeti priznati

ne dajmo se ne dajmo

nikada mi koji smo mislili da smo ljubavnici nismo mislili da će nam se to dogoditi
baš to upravo da na to mislim to da netko zvoni u dva ujutro i da ti otvaraš vrata tom nekome kome ni pjesmu ne smiješ spominjati netko čije pokrete imaš zaboraviti i nekoga kome te ne smijem ni spomenuti onda kada pita imaš li koga a ja to onako odšutim i moli da ne završim samo da ne završim a ja ti u glavi čujem neku tamo pedeset petu pjesmu ja mu želim kao i svima njima reći da sam ok da nisam više kao nekada da je bilo bolje s tobom je to i ona zna ona se sjeća da sam bio sretan i sjećamo se tog prekrasnog toplog beograda i ljubljane želim ti reći a znam da neću želim ti reći da ljudi mogu biti sretni da stvarno mogu želim i htio bih ja bih htio da si ti netko drugi  i da mi kažeš onu pjesmu od olova i mora i neba onu o onoj ženi s najljepšim imenom onu gdje se ljudi zahvaljuju drugim ljudima kada ih ovi ne žele mislim da se zove ima nešto u tom što me nećeš i ono u onoj prvoj kada kaže da si imala više ukusa od njega i kada primjeti pisma boju pisama znaš

tišina koja sve govori kao i naravno

tjeskoba glede izbora
dok samo sjedimo u tom upaljenom mraku u kojem jednako tako možemo nestati i opet sve početi
kao da će otkazati ta kazaljka koja me drži
znam da umire zadnje sjećanje na tebe znam da je to laž da je bolje da to ne mislim i da to ne govorim i smrt tako i tako dođe
mrzim riječ zadnje
mrzim riječ sjećanje
ali šta da radim
kako da ih zamjenim
što je bolje
ne volim ni riječ brišem
i ne volim riječ mrzim
a ne volim ni da kažem da ne volim

brišem
brišem tvoje obrise
i zovem te
ne javljaš se
dolazim ti s leđa
zagrlim te
dam i njemu ruku
i njoj
nasmijemo se i to sve prođe
možemo reći svemu da je kraj
možemo znati da to ništa ne znači i konačno priznati da kraj ne postoji na primjer
i možemo u to povjerovati
i ne moramo

sam (o)

sa zakašnjenjem
sa
i
bez

...tebe

onda opet
sa
i
bez
....tebe

bez kašnjenja
bez misli bez riječi koje ostaju u tišini u rupi još nekoj naših glava naših svemira našeg našeg našeg svega
i onda ti padne judy garland i pjesma i ugasi se svjetlo a bilo ih je puno upaljenih i pomisliš isto ono što si čuo da je ona pomislila
da nema ničega do tog zagrljaja jedne jedine osobe u prostoriji
u toj jednoj jedinoj
da tih hiljadu ljudi tamo sa strane zapravo nije briga

na vrelu nekog čekanja

to je ono nešto protiv bolova

i na podu

i na

jastuku

i pored šalice

je suza

ostavljena

da prevari

nekoga

Za je pred jutro

hladna ljetna soba je namjest atmosfere je namjest osjećaja onog nekog tamo dobrog osjećaja onog kada jedeš nutelu žlicom ili cijelu kutiju sladoleda samo za sebe i neke odvratno slatke ukompoćene kruške
u kojoj se osjeća sreća pardon pardon ono što si uspio uzeti pod nju ono ono što misliš da je ne znam kako da ti opišem mišljenje
malo kao kihneš
ti kao kažeš nazdravlje
kao

jer suhi ružmarin se odavno protegnuo
od
zida 1
do
zida 2

razumiješ

dobro jutro volim te tako je
danas popodne da
danas popodne

nema zida 3
nema zida 4

....Ni jedna (riječ)

da se barem može
nešto

san je jedini govor jedina verzija jedina
 san

 tu riječ nekako kako da nisi kao da nisi ništa rekao kao da ne diše nešto u toj riječi i pjesme daljina i pjesme tišina i opet kao da nisi ništa rekao i kao da se i ne može kao da se ne može ništa reći o toj vječnosti tog trenutka koji se jednom dogodio malo stvarnije od svakog onog puta kada si se tog sjetio znaš to je sreća je je

bolesni smo
jesmo
a ta ljubav ta ljubav
nija nas
nije

spasila

to srce to kao metaforu to kao

dušu

u snu se oni koji se nisu našli u ovom drugom isto snu dotaknu rukama dotaknu dlanovima i to bude znak i za početak i za kraj i to tako bude to tako vidi i eto

 

mislili smo da

skrijemo se
plačemo

a kada se ne skrivamo i kada ne plačemo onda ništa ne radimo ne jedemo ne pijemo ne spavamo
zamisli
probaj
onda smo naivni
i gladni
i drhtimo
kao tamo neke životinje u koje je uperen
tamo neki pištolj
a znao je biti znao je
 
sretni rastanci pogrešnih ljudi
sretni sastanci pogrešnih ljudi
bez uskličnika
i točki

pored nas nema anđela

 

Ne znam je u možda a možda je u ne

predlaže mi moj drug iz škole da kao se nađemo u budimpešti ukrademo auto kupimo droge otpalimo u švedsku uključimo se u scijentologe kaže da moramo brijati na trendove da treba krasti budućnost a ne joj se pokoravati kada dođe

naravno da ništa ne ostaje naravno da je to naravno da je takva priroda ovog života da kada nešto završi da kada nešto umre tog više nema a ja joj neki dan objašnjavam da mi je ostalo još puno kršćanstva u meni i da mislim da ćemo se svi naći negdje na nebu i pričati kakvi smo bili dolje i kako je to tako bilo glupo i kao sve ćemo si oprostiti i bit ćemo opušteni kao drogirani od tog mira

i tako ja brijem i s ljubavi kužiš ja mislim da ono jebiga ljudi kad se rastanu se rastanu da bi se ponovo sastali ja u stvari ne vidim kraj možda je u tome poanta možda i sad bih htio reći da ne znam a već sam to rekao u možda

BEZ OČEKIVANJA, MOLIM

a neću više ništ reći, nit objašnjavat.. znam da nema smisla, i meni je smiješno i imaš pravo! zaboravit ćemo! uživaj, možda se još vidimo gdjegod!


i sad se osjećam glupo što ti ovo sve govorim

to znači da se ne možemo ovako viđat?
svjestan sam da moj mentalni sklop nije lako pohvatat, ne znam što želim, ali u svakom slučaju bolje završit, ispada kao da se zajebavam! oprosti još jednom. pozdrav!

nemoj se MOLIM TE osjećati loše.
ništa krivo nisi ili nisam napravio.

ali, dobro, dobro

kad puše taj ludi vjetar uvijek se nešto znaš onako dogodi što kao šta ja znam ti treba a zapravo majku mu jebem uvijek boli

kao
tako
da

znate da se može čuti glas onih koji te ne vole ali kamufliraju da te vole jer se osjećaju krivima
znaš da možeš i sresti opet tih nekih njih Dvoje koji ne mogu sjediti s nikim a ni sa sobom
i on koji kao zna

ma znaš
i majka koja plače jer joj je umrla prijateljica
jer je na kazeti vidjela svog muža mog oca koji pleše u nekim svatovima i mene koji sam služio neki kruh i kaže da sam bio važan i dominantan i moju sestru koja je kao bila lijepa
i njenu majku koja je tada bila u najboljim godinama
i tako i kaže da i ja to moram vidjeti i da

a ja je želim pitati kako je tata izgledao i je li bio sretan i želim je pitati kakva je baka zaboravio sam kako izgleda i ne pitam ju i tako šta ja znam zeznuto je znaš nisam baš dobro i onda se odmah sjetim vas dva kako tako kao sjedite i gledate se i kao volite valjda izgleda kao da te voli vjerojatno ti to ne govori i vjerojatno mu ti to ne govoriš i vjerojatno ne mislite da je to bitno a ja želim misliti da to nije bitno ja isto želim znaš od kad tebe tu nema misliti da se nekako naučim strpljenju i pristojnosti i ne želim plakati na svaku pjesmu i film i znaš ma dobro ja sada kao idem spavati uvijek sanjam u zadnje vrijeme cijeli svijet cijeli novi jebeni svijet me čeka i zaželi mi sreću barem u njemu mislim nije da ja nisam sretan
nije da nisam
samo nekada ne znam biti sretan
ali dobro
proći će

zašto bismo to rekli (to, to)

nema ništa novo

postali smo umorni i od sna
to tako zvuči
to se tako izgovara
tako se bljuje
piša
i sere
znaš da da
pa da
pružamo si ruke
gorki smo i tijesni

ponovi: umorni od sna

reci: UMORNI
ipak to reci tiho
to se govori tiho
i dođi jednom (oko ponoći)
dođi
naravno
da mi
ono
znaš
oprostiš
 ono
znaš

Pomiluj me
to kažeš
iako znam da ti to ne znaš reći
ali kažeš
u tom trenu to kažeš

[ modre modre rane modri modri ožiljci modri modri ]

NIKADA NIJE (SVE)JEDNO

to je nekada kao da si sve propustio
mislim jasno je da nikada ne možeš sve propustiti

pucam na tebe
klišej je slika
vi ste pored i ja sam pored i oko mene su neki novi i ti neki novi su baš dobri dobri ljudi onako znaš dragi su nisu opasni rukuju se miluju rukama miluju pogledom grabe te na stranu onako imaju dvadeset godina i fino mirišu na sapune i onda ti kao moj sin jedinac suze su uvijek na tik do tebe

ti si moje sve
moja referenca
točka
moja dvotočka



zove se nekako
i kao ima zdrva stav prema životu
ne ljubi se odmah
mazi se
pristojno odgovara na poruke
i tako ne spava sa svakim
znaš nije kao mi
nije kurvetina koja grebe za dodire i dodire i sličice ljubavi nije takav

želim da sve znaš

ima crnu kosu

a ja se tresem
ja se kao uvijek tresem
meni je neugodno

bojim se broja
da sam broj
s kojim se nešto poništava
a ta samoća je goli kurac majku joj
jebem

/Topla topla topla topla plava boja/

ružan san
netko histerično lupa po roletama
ima nokte
neke duge
lampa koja pregorjeva
hladni zidovi
i ipak ne naša kuća
kontinuitet je
straha
samo njega
bolesni smo

tema je uopćena

hoćemo li moći ikada biti sretni

ili sretni možemo biti samo da to ne znamo dok smo

tlapnje

kiša

francuskih pjesmuljaka

ruzmarina

izrazito jakog Sunca

bez bolesnog želudca

u sumračnoj prohladnoj sobi

avgusta mjeseca

i kada biciklom prođemo nepuni centimetar od onog smrdljivog kanala u koji smo mogli upasti i udaviti se

kako smo bili ponosni što se nismo utopili

što nas je Bog sačuvao

[ ona nikada nije kriva ]

i kaže ona da je
istina je
svi smo sami
i kaže mi da bi mi htjela biti majka ili sestra ali ne može i da ja njoj isto tako ne mogu biti sin a da bi joj čak bilo drago da ima takvog
razumijemo se to je važno
ponekada sanjam toplo more vrlo vrlo plavo
tamo neku daleku Australiju u kojoj nisam bio
nekada sanjam pušku
sanjam da idemo u lov na te sirote životinje
moj lovac i ja
i to bude baš ok
tada se ne bojim ni lava ni vuka
imam maslinastu kapu na glavi
i tandžaru u ruci
na ramenu
ona jako glasno puca
nišanim ja njega
nišani on mene
uvijek je na onome koji će prvi

nekada sam opet u šestom razredu
zeleno lišće me na to podsjeća
i moja nesnosna potreba da imamo Uskrse i Božiće kao na filmovima
to lišće
to zeleno lišće
punine mirisa
veselje da ću te sresti nakon odmora
pa onda nakon škole
jesam li onda uopće bježao iz škole
ma sigurno
ili sigurno
i onda kada dobroj majci dolazi policija prvo radi muža a onda radi susjeda
a ona nije kriva
ona  nikada ništa nije kriva

moguće je

Fotografija u frižideru. Knjige u frižideru.

* jednom
prije nego što progutaš (čaj, npr.)
ćeš reći :

š š š š

- Smiri se sve je u redu.
- Čekaj, tebi krivnja nije glavni optuženik?
-Naravno da je.
-Samo nemoj previše obećavati.
-Nemoj psovati i ogovarati i izgledati ogorčeno?
-Znaš da je bijes zapravo sva tvoja hipohondrija?

Jednom me više nećeš zanimati.